OSVRT NA DRŽAVNI LITERARNI NATJEČAJ U SVIJETU BAJKI IVANE BRLIĆ-MAŽURANIĆ - Što je dobro djelo?
Već tradicionalno, svake godine u isto vrijeme, okupljamo mlade literarne kreativce iz cijele Hrvatske i nagrađujemo ih nagradom koja im potvrđuje izniman stvaralački dar nastao na poticajne stihove ili prozu Ivane Brlić-Mažuranić.
Prilikom odabira teme nošeni smo osnovnim nastojanjem da afirmiramo manje poznata Ivanina djela koja otvaraju djeci bliske teme (Što je dobro djelo?)i koja oslikavaju glavninu njezinih stvaralačkih pobuda. Stvaralaštvo ove iznimne spisateljice, uz iznimnu estetsku kvalitetu, rese i mnoge etičke vrijednosti koje ona često naglašava kao ideale. Tako između patriotizma i ljubavi prema materinskom jeziku ističe i ideal samilosti, sućuti iljubavi prema potištenima, zapostavljenima, iscrpljivanima (Omladini o idealima). Nasuprot sebičnosti i mržnje, ona vjeruje u mladoga čovjeka koji ćeuspjeti ostati iskren, nesebičan i radostan. Samo od takve osobe moguće je onda primiti i ono sitno blagoslovljeno zrno gorušičino iz kojega rastu velika djela i od kojega se nadahnjuju mnoge generacije. To sitno zrno posađeno je u pristiglim literarnim radovima, na bijelim stranicama na kojima crna slova pronose radost stvaranja nekih novih generacija djece kojima je materijalizirana Ivana jako daleka i gotovo nepoznata kao osoba, a s druge strane tako živopisna u onom drugom duhovnom smislu, gotovo čvrsta i nepokolebljiva u svojim idejama, s idealima koji su u današnjem vremenu postali relikvija. Ivana svojim stvaralaštvom pleše ples između vrhunske estetike, odnosno ideala ljepote, i etike kaovrhunaravnog principa. U njena djela zagledavši se možemo vidjeti i jedno i drugo, samo je važno iz kojeg kuta gledamo. A rijetki su pogledi usmjereni ka etici pa ih mi rasvjetljujemo i prinosimo javnosti kao jedan važan segment, danas prešućen ili namjerno zanemaren, pomalostaromodan za današnje pojmove,dio Ivaninoga stvaralaštva.
Zato je kao poticaj stvaralaštvu mladih, odabrana kratka priča Što je dobro djelo?, pomalo zaboravljeni dio Ivanine spisateljske ostavštine koji u prvi plan stavlja ideal dobrote. U vrijeme kada dobrota postaje nepoznanica u našem društvu, predmet podsmijeha, nepopularan dio nečije osobnosti, stavljamo u središte pozornosti upravo ono o čemu se nedovoljno promišlja, piše i razgovara. O onome što nedostaje i muči suvremeno društvo. Potičemo nove generacije da progovore o dobroti sa svojega stajališta.
Ovogodišnji laureati dobro djelo, odnosno dobrotu, vide na više načina i s različitih gledišta. Ideal dobrote za Luku Wagnera, nagrađenog u kategoriji lirske pjesme, ocrtan je u liku majke kao vrhunskog nositelja svega dobroga i dobronamjernoga u pjesmi Dobrota.
Kada kažemdobrota,
pomislim na nju
jer dobrota je
njezin način života
Stela Gal je u svojoj pjesmi dobrotu identificirala s likom Hlapića i zapitala se na kraju:Zašto dobro dijeliti ne bi mog'o svatko? uočivši prave svakodnevne probleme kojima je izvor nedostatak dobrote. Time je značenje dobrote postalo još šire i sveobuhvatnije dotaknuvši i neke ozbiljne probleme:
Zašto učenici
više ne uče?
Zašto nam se roditelji
toliko muče?
Za Paolu Isabel Glumpak dobrota se ozrcaljuje u činu, u djelovanju čovjeka prema čovjeku:
Ne treba uvijek nešto smjelo
da bi bilo pravo dobro djelo.
Nekad treba samo osmijeh,
il' poljubac nježan
za nekog tko je tužan.
Ana Deškin u pjesmiSusretotkriva dobrotu vlastitim iskustvom i pretače ju u zaokruženu pjesmu idealne kompozicije i stiha građenu na kontrastu tuge i radosti.
Jučer sam radost srela.
Sjedila je na uglu,
kraj crkve.
Kratak stih i specifičnosti SMS-a ocrtale su seu formi stihova koji su se produžili i zaokružili i time se približili kategoriji lirske pjesme. Tako jeFran Nedić vidio u svojim stihovima dobrotu sjedinjenu s ljepotom i ljubavlju kako stvara ocean:
U OCEANU DOBROTE
Kapljica
nježnosti,
kapljica
ljubavi,
kapljica
mira...
svojim putem hrli.
S kapljicom
ljepote
u oceanu
dobrote,
sad se nježno grli...
Fran je u stihu razotkrio i tajnu duhovna bogatstvajer siromah samo tako može biti bogat, ali povezavšito s bogatstvom svijeta to bogatstvo postaje bezvrijedno bez ljudi koji se uvažavaju i ljube.
Jer bogatstvo svijeta svaku vrijednost gubi,
kada čovjek srcem svog bližnjeg ne ljubi.
Laura Pandurović dijeli dobrotu kao darove srca:
Dobra djela su pokloni srca.
Njih ne možemo zamotati u
ukrasni papir,
ljubavlju ih dijelimo.
A Antonio Gavranić vidi dobro djelo u činu svoga prijatelja koji će to djelo tek učiniti iz ljubavi da bi nova ljubav nastala.
Dragi prijatelju učini dobro djelo i pretvaraj se da te boli trbuh kako bih ja mogao ući u vodu i odigrati utakmicu do kraja. ONA stiže gledati samo mene.
U kategoriji kratke proze i priče izdvojili su se radoviučenica: Ive Mihaljević, Zrinke Zagorec i Veronike Lanča koje su različitim tematikama sagradile tekst koji na tri različita načina tumači dobrotu. Tako je Zrinka napisala dirljivu priču o usvajanju po tematici vrlo realističnu i suvremenu, Iva Mihaljević napisala je bajku, a Veronika se poigrala legendom kao književnom vrstom i stvorilaLegendu o medenom srcu. Svojim građenjem priče, načinom slaganja kompozicije i maštovitošću u svojem proznom izrazu na dobrom su tragu onoga što je Ivana posadila svojim radom i marljivošću ostavivši trajni zalog novim generacijama, a to je spisateljski žar i ljubav prema jeziku.
Na ovogodišnji Natječaj javila su se 374 učenika iz čak četrdeset osnovnih škola Republike Hrvatske poslavši radove pune dobrote i ljepote.
Pristiglo je 159 radova i to 53 u formi pjesme, 55 u formi SMS-a i 51 prozni rad od čega je deset odabrano da reprezentira ovogodišnju literarnu produkciju na zadanu temu. Mnogo je to svjetova, mnogo poruka srca utkanih u dječje snove, ali samo nekoliko odabranih da predstave svoj rad. Zato ovdje pohvaljujemo sve učenike i njihove mentore koji svojim radom i stvaranjem uporno rade i šire ljepotu hrvatske riječi.
Naša Ivana Brlić-Mažuranić posijala je sjeme dobrote u svoja djela i ono je proklijalo i podarilo obilje plodovakoji se šire u bezbroj malih učeničkih svjetova, ucrtala je put kojim koračaju nove generacije i pronose poruke srcakoje su se evo, igrom slučaja,zatekle i na bjelini papira kojega čitamo na stranicama ovogodišnjih dobitnika literarnih nagrada. Oni su pišući svoje radove odlučili učiniti nešto dobro, stvoriti svjetove dobrote okićene ljepotom hrvatske riječi. Na putu dobra, poželimo im puno sreće.
dr. sc. Irena Krumes Šimunović, predsjednica povjerenstva za izbor najboljih literarnih radova
NAGRAĐENI LITERARNI RADOVI NA TEMU: ŠTO JE DOBRO DJELO?
PJESME:
HLAPIĆ
Zašto ne može svijetom
proći jaka jeka,
jeka malog Hlapića
snažna i daleka...
Kada Hlapić upita
zašto je to tako?
Zašto dobro dijeliti
ne bi mog'o svatko?
Zašto stara baka
cipelice nema?
Zašto nam je svađa
tako stalna tema?
Zašto onaj dječak
uvijek sjedi sam?
Zašto nam prijatelji
zaborave rođendan?
Zašto učenici
više ne uče?
Zašto nam se roditelji
toliko muče?
Zašto ona ruža
tamo sama vene?
Zašto moj gospodar
ne misli na mene?
Kako to da bajka
ima sretan kraj,
dok stvaran život
baš i nije raj...
Volio bi Hlapić
da bude ova jeka,
kao neka rijeka,
snažna i daleka.
I on neće stati
širit će to danju, noću,
ma tako mi svega
i ja tako hoću...
I s njim sve vas pitati:
Zašto je to tako?
Zašto dobro dijeliti ne bi mog'o svatko?
Stela Gal, 8. r.
mentorica: Tatjana Majačić, prof., OŠ Vladimira Nazora, Đakovo
DOBRO DJELO
Ne treba uvijek nešto smjelo
da bi bilo pravo dobro djelo.
Nekad treba samo osmijeh,
il' poljubac nježan
za nekog tko je tužan,
il' riječ lijepa
i dan ne će više biti ružan.
Od malih se dobrih djela kreće
i tako će tvoje srce biti sve veće i veće.
Paola Isabel Glumpak, 4. r.
mentorica: Ladislava Šestak-Horvat; OŠ "Petar Zrinski", Šenkovec
DOBROTA
Kada kažem dobrota,
pomislim na nju
jer dobrota je
njezin način života.
Ona mi pomaže, tješi me i mazi,
ponekad me uhvati i u kakvoj maloj laži.
Tada ne viče, već predavanje mi drži,
da napokon shvatim
da mi je jezik od glave brži.
Dan joj je kratak
da napravi sve što bi htjela.
Prepucavamo se jedino oko moga jela.
Ja bih jeo u dnevnom,
a ona će: "Idi za stol!"
Gledam utakmicu: "Mama, hellow!
Mogao bi pasti gol!"
Na kraju ona popusti
radi mira,
jer ne želi da nitko
njezino zlato ometa i dira.
Malim stvarima
pokazuje dobrotu
i stalno govori:
"Ti i sestra najvažniji ste mi u životu."
Što god da se dogodi
uvijek je s nama
jer njezino zanimanje je
biti mama.
Luka Wagner, 5. r.
mentorica: Vilma Lukanović, učit.; OŠ "Gornja Vežica", Rijeka
SUSRET
Jučer sam tugu srela.
Sjedila je na uglu,
kraj crkve.
Hladne, crvene ruke
pružala je pred sebe,
a modrim usnama šaptala je:
"Molim vas koju kunu."
Njene su oči gledale ljude
kako dolaze
i odlaze.
Dala sam joj kunu,
jednu il' dvije,
i tuga se nasmiješila.
Jučer sam radost srela.
Sjedila je na uglu,
kraj crkve.
Ana Deškin, 6. r.
mentorica: Slobodanka Martan; IV. osnovna škola Bjelovar, Bjelovar
SMS:
U OCEANU DOBROTE
Kapljica
nježnosti,
kapljica
ljubavi,
kapljica
mira...
svojim putem hrli.
S kapljicom
ljepote
u oceanu
dobrote,
sad se nježno grli...
Pohvaljeni rad:
BOGATSTVO SIROMAHA
I siromah bogat možeš biti
ako tvoje srce dobrotom se kiti.
Jer bogatstvo svijeta svaku vrijednost gubi,
kada čovjek srcem svog bližnjeg ne ljubi.
Fran Nedić, 8. r.
mentor: Josip Galović; OŠ "Josip Kozarac", Slavonski Šamac
DOBRA DJELA...
Dobra djela su pokloni srca.
Njih ne možemo zamotati u
ukrasni papir,
ljubavlju ih dijelimo.
Laura Pandurović, 6. r.
mentorica: Silvija Grgurić, prof.; OŠ "Ivana Brlić-Mažuranić", Slavonski Brod
DRAGI PRIJATELJU...
Dragi prijatelju učini dobro djelo i pretvaraj se da te boli trbuh kako bih ja mogao ući u vodu i odigrati utakmicu do kraja. ONA stiže gledati samo mene.
Antonio Gavranić, 6. r.
mentorica:Hajdi Hajdić Vićan; OŠ Lapad, Dubrovnik
PROZNI RADOVI:
BAJKA O MAGIČNOM RUŽMARINU
Postoji Ii netko tko ne zna što je ružmarin i kako lijepo miriše? Neki ga koriste u kuhinji kao začin, neki od njega rade šampone, a u nekim je dijelovima našega primorja običaj da svatovi na reverima nose upravo grančicu te miomirisne biljke.
Moja baka živi na, meni najljepšem otoku našega primorja, Krku. Upravo je njen vrt
najmirisniji u selu, prepun ružmarina i lavande. U bakinu vrtu liječi se duša i tijelo i svi ga znaju jer je dio tradicije toga kraja. Naime, svatovi u bakinom selu uvijek su ukrašeni ružmarinom baš iz vrta moje bake. Ovo je priča o jednome mladiću, njegovoj djevojci i grančici ružmarina koja je spasila njihovu ljubav.
Bilo je bablje ljeto i vrijeme kao stvoreno za osnivanje nove mlade obitelji. Antica i Petar
trebali su se vjenčati posljednje subote u mjesecu rujnu, u crkvi Sv. Trojice. Sve je bilo spremno za taj najljepši dan u životima mladoga para: crkva ukrašena nježnim bijelim cvijećem, večera spremna, kolači pečeni... Svatove je, već pogađate, uresio ružmarin iz vrta stare učiteljice Mire, moje bake, koja je i Anticu i Petra naučila prva slova i brojke u prvome razredu. Svi su nestrpljivo čekali da se mladi par pojavi na vratima crkve, no kako je vrijeme prolazilo, nelagoda je ispunila srca uzvanika. Antica je čekala u kući velečasnog Vinka, ali Petra nije bilo. U suzama je otrčala do Petrove kuće. Na njegovu krevetu bila je položena majica koju mu je poklonila za rođendan, a na majici grančica ružmarina.
Antica posegne za tom malom nejakom grančicom i istoga trena, kada ju je primila u ruke,
noge su joj same počele grabiti glavnom ulicom, pored crkve. Čvrsto je stiskala grančicu koja se već pomalo opraštala od života. Poluosušena grančica Anticu je dovela do brda Bag za koje se pričalo da njime vlada zloglasna vještica Črna koja je, zbog nesretne neuzvraćene ljubavi, nevjestama otimala njihove odabranike i skrivala ih, u samo njoj znanoj, spilji. ''Ne ostavljaj me, grančice, izdrži još malo", šaptala je Antica grančici ružmarina penjući se uz strme stijene. Oči su je pekle od morske soli nošene vjetrom, noge su joj bile umorne i izgrebane od oštrog kamenja, ali nije posustajala. Spustila se strminom i poljubila umiruću grančicu. Tog je trenutka iz zapjenjenog mora izronila, ogrnuta crnim plaštem, vještica Črna i pružila svoje koščate ruke prema Antici. Prestrašena Antica snažno je privila grančicu uza se. Dio ružmarina pao je u more te je istoga trena jaki vrtlog povukao vješticu u dubine,
a more se ponovno Ijeskalo u svojoj modrini i pitomosti. Tek sada je postao vidljiv ulaz u spilju.
Oh, kakav je to bio zadivljujući prizor! Zlatni stalagnit blještao je nadnaravnim sjajem i
obasjavao stijenke spilje. Antica mu je prišla privuče na svjetlošću i uza nj nehotice prislonila uvenuli ružmarin. Gle čuda! Ružmarin je ponovno ozelenio, a stalagnit se pretvorio u Petra.
Njihovoj sreći nije bilo kraja. Pojurili su na svoju svadbu prolazeći pored moje bake koja se zagonetno smiješila u svome vrtu punom magičnog ružmarina za buduće svatove.
Ne vjerujete? Pitajte o tome moju baku. A sada me, molim vas, ispričajte jer moram zaliti
njen ružmarin.
Iva Mihaljević, 7. r.
mentorica: Ester Acinger; OŠ Vežica, Rijeka
ROĐENJE DOMA
"Svi mi imamo moć da dajemo sreću...
da budemo spremni poslušati,
pomno slušati, ispružiti nekome ruku."
Pam Brown
Već sam tjednima uzbuđen i pomalo uznemireno Dolaze po mene! Mene! Izabrali su mene! Baš mene! Sretan sam, doista. Ali postoji ono nešto, neki komadić svijesti u nama koji nam često ne dopušta previše veselja. Negdje u dubini osjećam usamljenost.
Danas je veliki dan u mojem životu. Od ranog jutra pakiram stvari. Odjenuo sam plave hlače i bijelu majicu koja i nije bila nešto posebno, ali sam se u njoj dobro osjećao. Nisam ni primijetio da sam odjenuo dvije različite čarape, ali sad stvarno ne marim za to. Otišao sam u kupaonicu. Pokušao sam se počešljati, ali sam kosu ipak morao učvrstiti gelom. Pogledao sam se u zrcalo. Onako naspavan, rumen i s podignutom kosom čak sam uspio sakriti sve oluje koje su se u zadnje vrijeme događale u meni.
Začujem zvono. Ponovo pogledam u zrcalo. Problijedio sam. Spopala me u taj čas sumnja i narušila moj ionako krhki mir. Što ako im se neću svidjeti? Što ako će biti grubi prema meni? Što ako...? Ravnateljica doma prekinula me u razmišljanju viknuvši moje ime. Spustio sam se u prizemlje noseći torbu i jednu vrećicu. Tresao sam se. Oči su mi se zastaklile. Svaka stepenica bila je korak bliže ostvarenju sna koji sam godinama sanjao i sanjario, ne vjerujući da se nakon toliko dugo vremena san može uopće ostvariti.
Bili su to ljudi srednjih godina. Djelovali su elegantno. Činili su se dobri i mogu reći da su mi se svidjeli na prvi pogled. Ravnateljica doma predstavila me u dobrom svjetlu. Kratko smo se pozdravili, okrenuo sam se pri izlazu ostavljajući iza tih vrata svoje odrastanje, svoje sumnje, svoje prve strahove, svoja maštanja...
Došli smo kući. Moj novi dom. Podšišana živica, pokošen travnjak, puno cvijeća. Kuće se divno uklopila u zeleno okruženje. Prišli smo ulazu. I dalje ne vjerujem da ovo doživljavam. U predsoblju sam izuo tenisice i obuo nove papuče koje su me čekale. Poveli su me u dnevnu sobu. Na stolu me čekala velika čokoladna torta. Oko nje nekoliko malih darova zamotanih u sjajni crveni papir. I sve do tada držao sam se hrabro, ali kad su mi pročitali pjesmu dobrodošlice, napisanu samo za mene, zastao sam susprežući suze. Pomalo zbunjen i pomalo uplašen da mi netko ne kaže da ovo ipak nije istina pustio sam neka prolaze minute kako bih mogao još bolje shvatiti svoju novu stvarnost. I tada sam se počeo osjećati ugodno. Kad smo pojeli tortu, pokazali su mi moju sobu. Nalazila se u potkrovlju. Puna svjetla, bijelih zidova, s pomno odabranim plavim namještajem. Sanjam li ja to? U kum sobe stajala je
glazbena linija, kraj nje CD-i poznatih pjevača, na radnom stolu knjige spremne za školu. Na krevetu brižno po složeni jastuci i plišani medvjedić, a pokraj kreveta polica s knjigama. Najviše su mi se svidjele enciklopedije koje sam oduvijek želio malo bolje proučiti. Plavi tepih i udobni dvosjed upotpunili su ionako lijepu sobu u kojoj ću rado boraviti.
Kasnije smo svi zajedno večerali. Saznao sam puno toga. Imaju starijeg sina koji zajedno s obitelji živi daleko odavde. Prazna kuća nije sama sebi svrhom. Godinama su pokušavali usvojiti dijete i tek im je ove godine uspjelo. I baš sam ja te sreće. Život mi je dao priliku.
Iako sam bio pun dojmova, ispunjen i zadovoljan, teško sam zaspao. Ponekad se nije lako nositi niti s pozitivnim događajima. Moj je život upravo krenuo u nekom drugom smjeru.
Vrata su se otvorila. Ušla je ona, a za njom i on. Poljubila me u čelo. Znala je što me muči. Još ih ne mogu zvati roditeljima, ali jedno znam. Osjećam se sigurno. I prihvaćeno. Ono što sam napustio, bio je moj dom od rođenja, a ovo sada je - rođenje doma. Nesebičnost ovih ljudi dala je novi smisao svemu što radim, mislim i osjećam. Malo je reći da su učinili dobro djelo. Pokazali su mi kako se voli čovjek i što znači nekome pružiti ruku.
Vjerujem da ću znati uzvratiti.
Zrinka Zagorec, 8. r.
mentorica: Danijela Zagorec; OŠ Ljudevita Modeca, Križevci
LEGENDA O MEDENOM SRCU
S iščekivanjem smo gledali u njega. Čovjek duge bijele brade znatiželjno nas je promatrao. Usne je razvukao u smiješak. To je to! Vrijeme je! Što se dalje dogodilo? Rado bih vam ispričala, ali da biste shvatili legendu o medenom srcu, priča mora početi od početka.
Dakle, vratit ćemo se nekoliko stotina godina unatrag. Točno na trenutak kada su dvije djevojke, koje su spavale, čule zvono, zvono koje je označavalo dolazak kraljeva glasnika.
Potrčale smo na trg. Glasnik je već bio pri kraju obavijesti. "...Potraga će se održati danas. Svi koji su voljni sudjelovati neka se prijave ovdje." Ništa nismo razumjele. Kada se narod razišao, prišla sam glasniku i upitala ga: "Oprostite, možete Ii mi reći kakva je to potraga?" "Potraga za medenim srcem." Pogledala sam svoju prijateljicu, kimnula je glavom te sam se ponovno obratila glasniku. "Želimo se prijaviti. Victoria Ottis i Julia Jones." Zapisao je naša imena te rekao:" Potraga završava kada se sunce sakrije iza planina. Dotad se trebate pojaviti u dvorcu." Obje smo kimnule glavom, a glasnik se okrenuo i bijelim pastuhom odjahao u daljinu.
"A što je to medeno srce?" "Za srce ne znam, ali med je nešto slatko poput šećera."
"Poput šećera?!" Nasmijala sam se. "Poput šećera." Za gotovo sve druge med je bio nešto uobičajeno, ali za nas dvije, koje smo same živjele na ulici, bio je istinsko blago. Hodale smo u tišini kad se Julia naglo okrenula. "Imam osjećaj da nas netko promatra." "Ma daj, nitko nas i ne vidi, a kamoli promatra." Žalosna istina. Obje smo ju znale...
Sunce je bilo visoko na nebu kada smo medeno srce napokon prestale tražiti. Sjele smo na pod uske ulice kojom gotovo nitko ne prolazi. Mrtve umorne, žedne, gladne, a medenom srcu ni traga. Ugledala sam čovjeka koji nam je prilazio. Bos, u otrcanoj odjeći, rupčić s par stvarčica bio je sav njegov imetak. No ipak, osmjeh je ozario moje lice. To je bio Ben, moj dobar prijatelj. Sjeo je pokraj mene i upitao: "Nešto važno se događa, zar ne?" Vrlo je dobro čitao ljude tako da bi skrivanje nečega njemu bio uzaludan trud. "Što ti treba?" Iskesio se. "Dom, obitelj, hrana, ali zasad ću preživjeti s bilo čim što će prekinuti moj jako dugi post." Dala sam mu komadić kruha. Zahvalio je, napravio korak i onda zastao. "Ono što tražite, vi već imate." "Što?" Iznenađeno sam ga pogleda la. "Ubrzo ćete shvatiti." S tim riječima je otišao. "Odlično, sada sam zbunjenija nego prije. Mi tražimo medeno srce. Dobro, to shvaćam, ali da ga već imamo, e to je pak misterij." "Svatko ima srce, zar ne?" "Pa, Julia,
svi kao da ga nemaju, jer da ga imaju, već bi nam netko pomogao i našle bismo dom." Osjetila sam da mi se oči pune suzama. "Victoria! Planine polako uzimaju sunce k sebi. Moramo krenuti sada!" - Skočila sam na noge u isto vrijeme kad i Julia te smo stale trčati. Najednom sam nogom zapela za kamenom popločeni pod i pala. Bol mi je parala ruku, ali nastavila sam dalje.
Došle smo do dvorca u trenutku zatvaranja vrata. Provukle smo se između vratnica u zadnji tren. Jedan nas je čovjek upitao za imena. Julia mu ih je rekla i, pretpostavljam, upitala za smjer. Nakon kratkog hodanja stigle smo do dvorane. Dva su stolca bila prazna, sjele smo i glasnik je počeo govoriti. Prozivao je ljude za koje u životu nisam čula, ali znala sam da su bogati i plemenita roda. Imali su raskošnu odjeću i stroga lica, a meda sigurno u potocima. Svi prozvani izlazili su te nas je na koncu ostalo svega šest. I tada je ušao. S iščekivanjem smo gledali u njega. Čovjek duge bijele brade znatiželjno nas je promatrao. Usne je razvukao u smiješak. To je to! Baš kad sam pomislila da će nas istjerati, starac reče: "Čestitam!" "Ali mi smo trebali nešto pronaći, a zapravo nemamo ništa!" "Imate i više no što mislite. Vi, koji stojite ovdje preda mnom, vi imate medena srca. To nije stvar, niti hrana,
već to znači da imate srca ispunjena dobrotom. Medeno srce ima onaj koji bi i zadnji komadić kruha dao prijatelju da preživi. Shvaćate Ii?" Kimnuli smo glavom. "Vi ste nas promatrali, zar ne?" Na Julijino pitanje starac kimne, ustane i reče: "Vi ste oni koji će se boriti za dobro, širiti ljubav i dobrotu. Prihvaćate Ii ono što vam je sudbina namijenila?" "Prihvaćamo!" "Onda vas proglašavam čuvarima medenih srdaca!"
I tako, dragi moji, glasi legenda o medenom srcu. Čuvari medenih srdaca još uvijek su među nama, i ako ti netko kaže da imaš rnedeno srce, budi spreman boriti se za dobro, za ljubav.
Veronika Lanča, 7. r.
mentorica: Patricija Golob-Fonović, OŠ Vladimira Nazora, Pazin
Pohvaljeni rad za redovno sudjelovanje na natječaju:
SMS:
BAJKE NAS UČE...
Bajke nas uče da trebamo pomagati svakome. Trebamo biti dobri prema svima, jer nas to čini sretnima. Pomozi siromašnome jer i ti možeš biti kao on. Kada nekome pomogneš, to je za njega veliko djelo. Za mene bi najveće dobro djelo bilo da sva djeca na svijetu budu zdrava.
Sara Dugalić, 4. r.
mentorica: Katarina Bukvić; OŠ "Milan Amruš", Slavonski Brod
