Stoljetni orkestar dobrote i danas vješto svira, Glazbenici osmijeh svoj daruju - Hlapić dirigira!Ovu kratku pjesničku formu napisao je ovogodišnji laureat u kategoriji SMS-a Krešimir Petrić naglasivši ono što nas povezuje na literarnom natječaju, a to je počast koju odajemo najpoznatijem hrvatskom umjetničkom liku za mlade - šegrtu Hlapiću. Ovaj stoljetni dirigent dosegnuo je velik broj godina, a još uvijek istom žestinom opčinjava nove generacije dobrotom, istinom i čestitošću.Etički stjegonoša okretan je i snalažljiv dječačić koji se nikada ne žali i u teškim situacijama vidi izlaz, a svojom dobroćudnošću pridobiva nove generacije. I njegova majka, Ivana Brlić-Mažuranić, začudno govori o njegovom rođenju: Time se je i za mene desilo milo iznenađenje: lik mojeg malog Hlapića stupio je iz ove knjige preda me i miliji i jasniji nego li je u mojim mislima bio, pa držim bar po vlastitom iskustvu da je to doista rijedak slučaj.
Mali postolar pokazao je čitateljskoj naciji da su rad i trud pravo ljudsko zadovoljstvo i izvor sreće što djeca uvijek u svojoj neiskvarenosti dobro prepoznaju, a prepoznala je i Karla Blažević i unijela u svoj SMS: Postolar ne može bez šila i dretve kao ni čovjek bez ljubavi i smijeha.Kao što Englezi slave Petra Pana, Nijemci Konrada Hazelbauma, Šveđani Pipi Dugu Čarapu, u Hrvatskoj slavimo svoga Hlapića, pustolovno siroče koje je osvojilo srca djece. S njime želimo slaviti umjetnost pisanoga stvaralaštva, stvaralaštva djece za djecu. Literarnim natječajem Ogranka Matice hrvatske željeli smo dozvati literarna pregnuća najmlađih i otkriti umjetničke tragove koje u dječjoj duši ostavlja Ivana svojim romanom.
O svjetovima djece i odraslih, svjetovima koji se ponekad ne razumiju i u koje ulazi moć književne riječi dočarala je u svojem nagrađenom sastavku Prijatelj Klara Vendl. Njezina utjeha i jedini prijatelj postala je knjiga o Hlapiću iz kojega Klara crpi hrabrost i snagu za povratak u stvarnost. Tako je još jednom pokazala kako roman o Hlapiću može biti utočište od grubosti realiteta.Kako roman Hlapić može pobuditi nove suvremene prozne svjetove pokazala je Barbara Pandža u priči Baš poput Hlapića. I baš poput njega glavni lik Marko nosi brojne hlapićevske vrline, smješten u današnjicu bremenitu socijalnim problemima u kojoj likovi doživljavaju vršnjačko nasilje i socijalnu nepravdu , iz nje izlazi kao pobjednik zahvaljujući univerzalnoj plemenitosti i brigom za druge.Baš poput Hlapića svojom dobrotom i marljivim pisanjem osvojili su naše povjerenstvo i Ivan Kutlić s pjesmom Kroz život, Ana Pažur s pjesmom Gledam te u boji neba i Tomislav Špehar s kajkavskom pjesmom Hudi stvor. Ljubav, borba dobra i zla, sreća, čast i nada nadiru iz bogate škrinjice stogodišnjeg romana i utjelovljuju se u pjesničkoj riječi naših osnovnoškolaca. Baš kao Hlapić i Lea Šop se osvjedočila da se dobro dobrim vraća pa je napisala pjesmu koja je osvojila svojom jednostavnošću i iskrenošću hlapićevskog duha.
dr. sc. Irena Krumes Šimunović
OGRANAK MATICE HRVATSKE SLAVONSKI BROD
U SVIJETU BAJKI IVANE BRLIĆ MAŽURANIĆ 2013.
NAGRAĐENI LITERARNI RADOVI NA TEMU:ČUDNOVATE ZGODE ŠEGRTA HLAPIĆA
PJESME:
GLEDAM TE U BOJI NEBA
Kroz jutarnju maglu probija se
tračak sunca.
Korak po korak hodam srebrnom
cestom u susret danu
i ljepotama koje pruža.
Dolaziš mi u susret.
Prepoznajem te u starici koja
živi preko puta,
u malom dječaku što ide po kruh.
Osjećam te, blizu si, smiješiš mi se.
Pogledam u nebo.
Magla se povukla, skupili se bijeli oblaci.
Nešto se nestašno provlači između njih, pa ih skuplja.
Je Ii to vjetar?
Ili si to ti?
Skriven si u boji neba, krošnji drveća, pjevu ptica.
I gdje god bio ja te osjećam,
znam da si tu, u mojoj blizini.
Skriven duboko u mom srcu.
Ana Pažur, 8. r.
Mentorica: Valentina Posavec Kovač; OŠ Novi Marof, Novi Marof
KROZ ŽIVOT
U domu mome, u mom gnijezdu,
Svi bi za mene skinuli zvijezdu.
Sretan sam kad liježem i kad se budim,
Jer oko mene su dragi ljudi...
Hvala Ti, Bože, što sretan živim,
Što svakoj sitnici mogu da se divim.
Hvala Ti što me nikad nije napustila nada,
Što me sunce grije u jutro,
I kad večer pada...
Životusvome ja dajem smisao,
O njemu bih uvijek lijepo pisao.
Neću se slomiti i neću pasti,
Ne odustajem nikad moje mi časti...
I ne dam nikad da me slome,
I da me loše misli odvuku.
Ja neću stati, jer ja ću pronaći,
U nemirnom moru mirnu luku.
Uvijek ću biti iskren i snažan,
I nikad se neću praviti važan.
Nikad se neću bojati poraza,
Jer poraz i neuspjeh mali dio su priče,
I kad misliš da je kraj,
Uvijek poslije noći,
Novo jutro će doći...
Ivan Kutlić, 7. r.
Mentorica: Maja Šimić; OŠ "Đuro Pilar", Slavonski Brod
HUDI STVOR
Taj hudi stvor odjemput
s'mo stvoril se je
i kmičinu po sem
napravil je.
Sunce žarko i bliseće
zel nam je.
Š črni oblaki pokril nas je,
s'mo grom i bleskavinu
dal nam je.
Stelac pred hižom
prevrnal je,
metlu pri vroti
zrušil je.
Smetilnicu v zrok je dignal
i sobom ponesal.
Kontu odštalombal po dvorišu,
z rogljami, lopatami i motikami
zaigral je.
Po celim dvorišu nered
napravil je.
Sigdi svoj nos zabija,
k'o stekli cucak zavija .
Celi don stroh nam v kosti zatira
i niki mu se ne vusma
reći baš niš.
Rječnik:
hudi-zločesti
odjemput-odjednom
kmičina - mrak, tama
blišeće - sjajno, blješteće
zel - uzeo
bleskavina - munja, bljesak
stelac - stolac
hiža-kuća
prevrnal - prevrnuo
dvoriše - dvorište
sigdi - svuda, posvuda
stekli - divlji, pušten
cucak - pas
stroh - strah
zatira - utjeruje
niki - nitko
vusma - usuđuje,usudi
Tomislav Špehar, 7. r.
Mentorica: Matilda Marković; OŠ Draganići, Draganić
BAŠ KAO HLAPIĆ
Pomagala sam drugima,
baš kao Hlapić.
Željela sam bolji život,
baš kao Hlapić.
Svima sam željela najbolje,
baš kao Hlapić.
Ni s kim se nisam svađala,
baš kao Hlapić.
Nikoga nisam mrzila,
baš kao Hlapić.
I na samome kraju
sve mi se to
dobrotom vratilo,
baš kao Hlapiću.
Lea Šop, 4. r.
Mentorica: Anka Kukuruzović, učiteljica savjetnica; Osnovna škola fra Kaje Adžića,
Pleternica
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
SMS:
STOLJETNI DIRIGENT DOBROTE
Stoljetni orkestar dobrote i danas vješto svira,
glazbenici osmijeh svoj daruju - Hlapić dirigira!
Krešimir Petrić, 8. r.
mentor: Josip Galović; OŠ "Josip Kozarac" Slavonski Šamac
POSTOLAR...
Postolar ne može bez šila i dretve kao ni čovjek bez ljubavi i smijeha.
Karla Blažević, 7. r.
Mentorica: Marija Dorić, prof.; OŠ Miroslava Krleže, Čepin
PITAM SE...
Pitam se...
Kada ćemo se
naučiti probleme
rješavati?
Kada u Hlapićevim
čizmicama naučimo
hodati.
Antonela Rujek, 5. r.
Mentorica: Silvija Grgurić, prof.; OŠ "Ivana Brlić-Mažuranić", Slavonski Brod
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
PROZNI RADOVI:
DOBRIČINA DOBROTA...
Jednom davno, prije mnogo, mnogo godina, živio je maleni dječačić Dobrica vrlo siromašnim životom. Ne bijaše on jedinac, imao je i svoje mlađe sestrice koje su ga voljele više od ičega. Otac mu je toga dana radio, a majka u krevetu ležala jer se osjećala vrlo slabom i iscrpljenom. Dobrica je otišao odvesti sestre njihovim prijateljicama da bi mogao poraditi po kući dok se otac ne vrati jer majka bijaše toliko umorna da se iz kreveta nije mogla ustati. Došavši kući, imao je što vidjeti. Njegova utjeha, njegova nada i njegova najveća ljubav koju je ikada imao i koju će ikada imati,
ležala je u krevetu sklopljenih očiju. Bijaše jadna blijeda lica, a crna kosa kao ugljen kao da je vrištala od boli jer jedan se život u tom trenutku ugasio. Nježna je ruka visjela pokraj kreveta, pomalo skupljena, izgledala je kao da ju je stiskala dok je putovala na drugi svijet. Misli mi govore da je možda mislila da u njoj drži sve ono što ne želi izgubiti odlaskom, sve ono što želi ponijeti sa sobom i možda sve one riječi koje nije izgovorila, a htjela je, 'ko zna, možda... Dječak pohita u krilo i zaplaka tako gorko da bi i najsuše oči suzu ispustile. Koliko je boli samo tada osjetio. Kad tuga jednom na nečija vrata pokuca, teško odlazi na druga. Dobričin otac nedugo poslije majke, također preminu. Pričalo se da je njegovo srce puklo od silne boli zbog gubitka svoje žene. Kako Ii je samo sve to Dobrica preživio, samo Bog zna. Maleni dječačić morao je dići na noge i sebe, i svoje malene sestrice, a znao je da kune nema.
Dani su i mjeseci prolazili, jesen je došla, ceste su se pretvorile u žuti tepih odžutog lišća, magle su guste ovijale surovu jesenju idilu, sve je izgledalo tužno i jadno, ali maleni Dobrica nadu nije gubio. Zaposlio se kod jednog bogatog čovjeka u selu kako bi mu služio... Znajući da je sve u njegovim rukama, radio je i služio svome gospodaru što je bolje mogao. Jadno malo stvorenje ubijalo se i znojilo da bi moglo prehraniti sebe i svoje nejake sestrice. Gospodar bijaše oštra pogleda i škrte ruke. Kažu ljudi da ga se svi seljani bojaše jer bijaše takva stasa i držanja da su i konjima noge klecale pred njime. Budući da Dobrica bijaše toliko vrijedan i marljiv, ovaj ga pozva kod sebe u staru šupu pokraj njegova velika imanja. Dječak bijaše zahvalan kao da mu je netko svoje srce poklonio. No, taj poklon nije značio bolje ponašanje prema Dobrici, baš naprotiv! Od kad mu nadređeni reče da može živjeti u toj šupi, bijaše sve stroži i gori prema njemu. Imao je taj mrga jednu malenu kćerkicu Spasonosku koja je bila suprotne naravi od svoga oca.
Redovno je malena odlazila u šupu i družila se s Dobričinim sestricama i donosila im hrane kada bi uspjela skriti. Bila je prava prijateljica ta Spasonoska. Toga dana kiša je pljuštala, gromovi su pucali, sve je izgledalo strašno i neprijatno. Gospodar i njegova obitelj ne izlaziše iz svoje kućerine, a maleni Dobrica u šupici je tješio svoje sestrice da se ne boje. Dječačić im je pričao sve najbolje i najljepše stvari, a u sebi je krio ogroman strah.
Ponekad, kad bi čuo glasnu riku gromova, pomislio bi da mu to otac i majka gorko plaču na nebu zbog sudbine njihove. Polako se vrijeme stišavalo, a noć je padala. Vani je bio već mrk mrak i svi zaspaše osim Dobrice. Ležao je malen i i razmišljao o svome životu. Suza je polako padala niz lice, a oči se sklapale. Kada je već polako ulazio u san, začuo je da vani netko hoda. Hrabro je ustao iz kreveta i tihim koracima izašao u gospodarevo dvorište. Uočio je dječak kako netko sav u crnome ulazi kroz prozor u sobu. Dječaka obuze jeza, ali nije dao da ga strah zaustavi. Tiho, sasvim nečujno je ušao kroz stražnja vrata (gospodar mu je dao ključeve kuće baš u slučaju takvih situacija) i došao do sobe u koju je čovjek u crnom ulazio. Maleni se skrio pokraj ormarića i polako pratio čovjeka. Kada je uvidio da ovaj drži nož u ruci i da se priibližava sobi njihove Spasonoske, znao je da mora nešto poduzeti. Dobrica je skočio s leđa i nekakvim drvenim predmetom udario nepoznata čovjeka. Lopov je pao na pod i svi istrčaše iz sobe. Kad im je Dobrica ispričao što se dogodilo, ostali su šokirani. Shvatili su oni kako im je spasio život. Ujutro se pričalo o tome na sve strane. Za vrijeme ručka, gospodar pozva Dobricu i njegove sestre kod njih u kuću i reče im kako mogu živjeti s njima. Hrabri dječačić od sreće je zaplakao. Prolazile su godine i godine... Jednog je dana Dobričin gospodar preminuo. Plakao je kao onog dana kada ga majka napusti. Čovjeka, koji je otišao na nebo, on je zavolio. Sudbina je takva i nitko ju nije mogao promijeniti. Dobrica je odrastao i ostao živjeti u velikoj kući sa svojom najboljom prijateljicom Spasonoskom i svojim sestrama. Život im je bio potpuna suprotnost onoga što je živio u svome ranome djetinjstvu. Tako je mlad izgubio dva najvažnija oslonca u životu, a ipak je nastavio dalje i nikada se nije prestao boriti.
U životu dobrota ipak ima zadnju riječ ako živimo za ljude i za druge, a ne samo za sebe, davno je shvatio mali Dobrica. Njegovo ime živi u srcima mnoge dječice koja ulaze u svijet odraslih. I danas mali Dobrica širi dobrotu, praštanje i mir svijetom govoreći djeci da se dobro uvijek dobrim vraća, da je ljubav Božja ponajveća plaća...
Ivana Pastuović, 8. r.
Mentor: Josip Galović; OŠ "Josip Kozarac" Slavonski Šamac
BAŠ POPUT HLAPIĆA
Cvrkut ptica koji se sad već čuo i kroz zatvoren prozor najavljivao je proljeće. Tomu se posebno radovao dvanaestogodišnji Marko dok je u hladnoj sobi pisao zadaću. Iako su mu roditelji gotovo svakodnevno ponavljali da uključi grijalicu kada dođe iz škole, dječak to nije želio učiniti. Znao je da otac teško radi u luci i da već nekoliko mjeseci nije dobio plaću. Majčina zarada krojačice u tvornici nije bila dovoljna ni za račune, a kamoli za hranu i sve ostalo što im je bilo potrebno za život. Unatoč tomu, Marko nikada nije bio nezadovoljan. Nije imao računalo, ni novi mobitel poput većine njegovih vršnjaka, ali je zato živio u obitelji koja mu je pružala neizmjerno puno ljubavi i razumijevanja pa je i sam tu ljubav širio među svojim prijateljima. Gdje je bio Marko, smijeha, veselja i zabave nikada nije nedostajalo. Baš u trenutku kada je dovršavao zadaću, u krilo mu je skočio Šen (Duša), mali čupavi psić kojega je Markova obitelj udomila prije nekoliko godina. Našli su ga u parku, u blizini zgrade u kojoj su živjeli. Ponajprije su ga nekoliko dana hraniIi, a kada su jednog kišnog poslijepodneva shvatili da ga je netko potpuno napustio, primili su ga u svoj dom. Majka je uvijek govorila da, iako hrane nema puno, uvijek može nahraniti još jedna gladna usta. Skok u krilo bio je znak da je vrijeme za šetnju. Sunce je već zašlo iza Učke i Marko je veselo istrčao iz stana, spustio se dva kata niže i pozvonio na vrata stana u kojemu je živjela Iva. Bila je to desetogodišnja djevojčica duge, kovrčave kose, velikih očiju i nasmiješenoga lica koja je neizmjerno voljela i Marka i Šena, baš kao i oni nju. Iva se već nekoliko godina borila s teškom bolešću, a Marko i Šen svaki slobodni trenutak koristili su za zajednička druženja u šetnji, igri izabavi. Preskačući po nekoliko stepenica, smijući se i utrkujući sa Šenom, Marko i Iva krenuli su prema obližnjem parku. Dok su skakutali po još uvijek uspavanoj travi, začuli su zvuk mobitela. S obzirom da su bili sami, naćulili su uši i pratili odakle zvuk dopire. U grmu je ležao iPhone. Onakav kakvoga je Marko, kao i sva ostala djeca, želio, ali se to nikada nije usudio glasno reći jer je znao da bi njegove roditelje boljelo to što mu ga ne mogu priuštiti. A imao je tako dobre igrice... Marko i Iva bez riječi su gledali mobitel dok je zvonio. Marko gaje uzeo tek kada je zvonjava prestala. "To je Noin mobitel", rekao je Ivi. Prepoznao ga je po zelenoj maskici sa Spidermanovim likom.
Noa je bio dječak iz bogate obitelji koji ga je svakoga dana dočekivao ispred škole sa svojim prijateljima, dovikujući za Markom pogrdne riječi i rugajući mu se zbog jeftinih tenisica i odjeće. No, Marka to nije previše brinulo jer nitko iz njegove obitelji nikada nije patio za skupim stvarima, ali mu je bilo neugodno dok su to činili pred Marom u koju je Marko bio zaljubljen. Jednom su ga čak četvorica dječaka zajedno s Noom podigla i ubacila u kontejnerza smeće. Ali, Marko ni tada nije plakao. Iz kontejnera je izronio s ostacima hrane i plastičnom vrećicom na glavi, izvodeći predstavu o kojoj su nekoliko dana u školi baš svi pričali jer je sve koji su to gledali nasmijao do suza. I nikada se zbog toga nije žalio roditeljima. Bio je siguran da je Noa nesretan dječak. Uostalom, gledao je tako puno filmova u kojima su djeca bogatih roditelja bila nesretna. Iako su imali najnovije igračke, mobitele i računala, nisu imali ono čega je Marko itekako bio svjestan, a to je ljubav i pažnja njegovih roditelja.
Baš zbog toga što mu je Noa činio, Iva je bila sigurna da će Marko zadržati mobitel. No, dječak to nikako nije želio učiniti. Uputio se prema Noinoj zgradi vratiti mu mobitel. Kada je pozvonio na vrata, otvorila mu je starija Noina sestra Ana. Marko joj je rekao da je pronašao Noin mobitel, a ona muje zahvalila u bratovo ime. Na povratku kući Iva je upitala Marka zašto nije zadržao mobitel kada ona ionako nikome ne bi rekla da je Noin, Marko je odgovorio da vjeruje u Boga i da se to Njemu nikako ne bi svidjelo. Iva je tada ušutjela, jer je i sama tako mislila.
Sutradan nakon škole opet se ponovilo isto ono što se Marku i prije događalo. Noa ga je s prijateljima sačekao ispred škole, a ovaj su ga put gađali rajčicama. Marko se nije povukao, nego je glasno počeo pozivati djecu da stanu uz njega, jer je to zapravo priprema za novu Tomatovu reklamu. Marko je zauzimao poze da ga Noa i njegovi prijatelji što lakše mogu pogoditi, a ostala djeca skupljala su ostatke rajčice, vraćajući je ekipi koja ju je bacala. Sve je to gledala Noina sestra koja je umjesto roditelja došla u školu na informacije. Kada ju je Iva vidjela, otrčala je k njoj i ispričala što sve Noa čini Marku. Rekla je i da Marko nije ni pomislio zadržati mobitel, iako ga je silno želio.
Toga dana, dok je Marko večerao s roditeljima, netko je pozvonio na njegova vrata. Kada je Marko otvorio, pred njim su stajali Noini roditelji i dječak crvenoga lica. Marko ih je pozvao unutra. Svi su sjeli za stol, a onda se Noa okrenuo prema Marku i rekao: "Molim te, oprosti što sam bio bezobrazan prema tebi. Obećajem da se to više nikada neće ponoviti". Marko nije mogao vjerovati svojim ušima, a ni očima kada je Noina mama pred njega stavila kutiju s velikom mašnom. Kutiju u kojoj je bio iPhone. Rekli su da je to Noin dar Marku za rođendan i zahvala što je svojim primjerom pokazao koliko je važno biti pošten i dobar prema drugima. Noin tata govorio je o tome da zbog posla puno putuje po svijetu i nema vremena za svog sina, pa je zamolio Markove roditelje da im pomognu da se dječaci zbliže i više vremena provode zajedno.
Od toga dana Marko i Noa postali su nerazdvojni prijatelji. Nije prošao gotovo ni jedan dan, a da zajedno sa Šenom i Ivom nisu trčali po parku, a dok je padala kiša kod Noe bi igralidruštvene igre. Ponekad, kada se Iva nije dobro osjećala, dječaci bi satima stajali uz njen krevet i silno se trudili nasmijati je. Glumili su majmune, klaune i poznate osobe. Činili su sve da od Ive izmame osmijeh, a kada bi u tome uspjeli, bila bi to najveća nagrada. I nema novca kojim bi se to zadovoljstvo moglo platiti.
Barbara Pandža, 6. r.
mentorica: Irena Peić; OŠ Zamet, 51000 Rijeka
PRIJATELJ
Toga je dana u kući vladao nemir. Mama i tata su se, misleći da brat i ja spavamo, svađali bez prestanka. Mama je vikala na tatu, tata na mamu. Svađa je sve više rasla i kada bih pomislila da je dosegla vrhunac, postajala bi još nesnosnija. Bila sam na rubu litice.
Nevoljko i tugaljivo silazim s kreveta i brzim nožicama otapkam do police s knjigama. Uzimam jednu. To je moj uobičajeni bijeg od stvarnosti. Biram ih po izgledu. Ova me privlači dječakom u zelenim hlačama i crnim čizmicama. Poluglasno čitam:Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Sliježem ramenima, sjedam na pod i počinjem čitati. Riječ po riječ, redak po redak, stranica po stranica... Mome srcu postaje sve toplije.
Maleni šegrt povlači me u svoj svijet i gle! Umjesto vike čujem cvrkut ptica i žubor potoka. Začuh i veselo Bundaševo lajanje. Gitin poziv da zajedno hodamo po cirkuskoj žici, prihvaćam bez razmišljanja. Utrkujem se poljima s Hlapićem i smijem se, smijem toliko glasno da bi, tko god da me sluša, pomislio da drugo i nemam raditi. Uživam u igri s novim prijateljima. Osjećam kako me taj maleni šegrt prima za ruku i odvodi s ruba litice. Postajem hrabra poput kraljevića Marka, vesela kao ptica i mudra kao knjiga. Sve je tiho, a Hlapić mi govori na uho:Moraš otići. Ne razumijem što želi reći.
Budim se. Mama i tata više ne viču. Kućom vlada mir. Nadam se dugo.
Klara Vendl, 5. r.
mentorica: Anita Vrkić; OŠ Pirovac, Pirovac
