DESET NAGRAĐENIH RADOVA LITERARNOG NATJEČAJA U SVIJETU BAJKI IVANE BRLIĆ-MAŽURANIĆ - SRCE OD LICITARA:
MORAŠ TU VESEL BIT
Gda sem jemput dedi i baki došel,
čez otprti obljuk vušel je sunčani trak.
Jutro je selo z bakom za stol,
kušnulo ju, prigrlilo...
Kaj bu joj bliže bilo.
Njezin maček samo gledi,
njemu se dopada ovo.
Kak da štuca,
vurica na zidu
polako kuca.
Moraš tu vesel bit!
Filip Mihoković, 5. r.
OŠ Petra Preradovića Pitomača,
Mentorica: Ivanka Fribec
Manje poznate riječi: gda - kada; sem - sam; čez - kroz; obljuk - prozor; vušel - ušao; selo - sjelo; kušnulo - poljubilo
***
DARUJEM TI MAJKO
Beskrajno plavo nebo
I oblake što njime jedre
Zlatno treperavo sunce
I zrake njegove vedre.
Srebrnkastu rijeku
I list što njome plovi
I onaj blistavi potok
Što ga zeko stalno lovi.
I one okovane planine
Što se naziru u daljini
I one guste šume
U nepoznatoj divljini.
I onu šarenu livadu
I njeno mirisno cvijeće
I onog malenog medu
Što spiljom pospano se kreće.
I ono duboko modro more
I vale što mu barke njiše
I onaj topli ljetni povjetarac
Što puše sve tiše i tiše.
Sva blaga ovoga svijeta,
Sve, baš sve bih ti dala.
Ali kako da ih steknem -
Kad bih samo znala!
Jer ne možeš nigdje
Kupiti takva dara,
Uz srce svoje, majko,
Darujem ti srce od licitara.
Nika Nikolac, 6. r.
OŠ "Nikola Tesla", Rijeka
Mentorica: Irena Peić
***
DIDINE RIČI
Kada dođem u Velu Luku
Dida mi priča razne priče,
Ali onda dođe baba
I lipo se na didu izviče:
"Ala dosta,
Malu više ne mori,
Ka da nju briga
Ča joj ki govori."
Ma dida ne sluša
I dalje puno melje,
Kako se u njegovo vrime
Ji samo kupus i zeje.
"Kad san ja bi mali,
Si smo se lipo
Zabavjat znali.
Ni nam bilo loše
I bez tih vaših novitadi,
Ni triba kompjutor
Dok smo mi bili mladi.
Hote se vi ka mi
Vanka na ariju igrat,
Boje je to nego
Na televiziju oči bužat.
Drago moje dite,
Ostavi se tih monadi,
Ako se nećeš igrat
Hodi čagod radi!"
Ja ga slušam s pola uha,
Dosadan mi je kao buha.
Ali kada se u Rijeku vratim,
Nešto ne valja, nešto mi fali.
Nedostaju mi baba i dida,
Tada napokon shvatim.
Za jednu didinu priču
Sve bih sada dala,
Umjesto gunđanja,
Htjela bih mu reći hvala.
Jer kao što su Rijeka i Vela Luka
Oboje moj dom,
I moje riječi i njegove riči
U srcu su mom.
Nika Nikolac, 6. r.
OŠ "Nikola Tesla", Rijeka
Mentorica: Irena Peić
***
VRTLOG
obavijen sumornim emocijama
zavijen u hladne suze
u strahove koje svi žele sakriti
dobri i zli
u toplom zagrljaju
svoje obitelji
žele i vole
zaspati
usnuti
ono što se neki ne usude
živjeti puna srca
hodati uspravno
ostati stajati nakon poraza
i biti svoj
voljeti
ljubiti
tražiti
pomagati
svoje suze liti
kretnje
preokrete
sve nezamislivo
ostvariti
pokolebati tugu i zlo
pogoditi zbilju i dobro
omogućiti
stvarati
potisnuti
sve oholo
i pretvoriti
u ljubav, ponos i dobro. . .
Eva Zeba, 7.r.
OŠ "Dr. Stjepan Ilijašević", Oriovac
Mentorica: Maja Matošević
***
NA STAROM ORAHU...
Na starom orahu njiše se
prazna ljuljačka.
Djevojčica odrasta.
Mihaela Bujan, 8.e
IV. osnovna škola Bjelovar
Mentorica: Slobodanka Martan
***
CVIJET MOJE OBITELJI
U grudima se moje majke
krije cvijet ljubavi. Svojim mirisom
opija život moje obitelji...
Krešimir Petrić, 5. r.
OŠ Josipa Kozarca, Slavonski Šamac
Mentorica: Mirjana Gračan
***
U SRCU MOJE LJUBAVI
U srcu moje ljubavi
ima više svjetlosti
od svjetla milijardu
svjetlosnih godina.
Mia Samardžija , 6. r.
OŠ "Ivana Brlić-Mažuranić", Slavonski Brod
Mentorica: Silvija Grgurić
***
TREŠNJA JE VOĆE ZA ZALJUBLJENE
Lara je najpoznatija djevojčica u našem selu. Svi ju vole. Pristojna je i vrlo simpatična. Larin otac, gospodin Marko, imao je voćnjak blizu svoje kuće. Lara je većinu svog slobodnog vremena provodila u voćnjaku. Trešnje su bile njeno najdraže voće. Zavoljela ih je otkada joj je djed ispričao kako su se on i baka zaljubili ispod trešnje. Rekao joj je da su trešnje voće za zaljubljene. I njezini su roditelji kao mladi voljeli skakati po otpalim i trulim trešnjama. Tako su se jednom i "slučajno" poljubili. Lari su se jako svidjele te priče i neprestano je zapitkivala
djeda hoće li se i ona zaljubiti ispod nekog stabla trešnje. Zanimalo ju je i jesu li se mama i tata vjenčali nakon poljupca. Djed joj nije htio utažiti znatiželju i govorio joj je da će sve saznati kada za to dođe vrijeme. Lari je preostalo maštati i zamišljati kako se sve to dogodilo. Posebno je voljela sjesti ispod velike trešnje pokraj svoje kuće, gledati dugo u crvene plodove koji su Lari izgledali poput crvenih srca.
Jednoga jutra Laru je probudila strašna buka. Izašla je van i zaprepastila se kada je vidjela da neki ljudi sijeku njeno omiljeno drvo trešnje. Bila je očajna, plakala je, sve njene maštarije su bile vezane uz to drvo, sve priče koje joj je djed ispričao. Osjećala se tako malenom i nemoćnom. Ljudi koji su došli posjeći drvo rekli su joj da će se tu graditi kuća i da drvo smeta. Nije joj bilo jasno kako drvo trešnje može smetati ikome. Otac ju je pokušao utješiti. Rekao joj je da će se tu možda doseliti neka obitelj s djecom pa će imati nove prijatelje. To ju je malo smirilo.
Prolazili su dani, mjeseci, cijela godina je prošla. Nova kuća je bila napravljena, malena i lijepa. Još uvijek se nije nitko doselio u nju. Došla je jesen i škola je počela. Jednoga jutra Lara je začula smijeh iz nove susjedne kuće. Zavirila je preko ograde i opazila dječaka njenih godina, kuštrave, pomalo čupave kose. Njegov zvonki smijeh širio se dvorištem dok se igrao sa svojim psom. Prišla mu je i upoznali su se. Zvao se Nikola. Brzo su se sprijateljili. Nikola je krenuo s Larom u isti razred. Postali su najbolji prijatelji. Zajedno su učili, skupljali šljive u
jesen, pravili snjegoviće za vrijeme zimskih praznika, bili su nerazdvojni.
Došlo je i proljeće. Sunce je budilo prirodu. I Lara i Nikola su voljeli prirodu i duge šetnje. Jednoga dana nakon škole su dugo šetali i nisu ni primijetili da su došli u voćnjak Larinog oca. Trešnje su mamile svojom bojom i ljepotom. Kad ih je Lara ugledala, počela se smijati. Sjetila se priča koje joj je djed ispričao i podijelila ih je s Nikolom. On se samo zagonetno smješkao i neočekivano poljubio Laru u obraz. Ona je bila presretna i tek je tada zaista shvatila što joj je djed pričao. Nikola i Lara su se pogledali i osmjehnuli jedno drugome, ti osmjesi su govorili više od tisuću riječi. Počeli su brati trešnje i stavljati ih u školske torbe. Potrčali su kući, nošeni nekom neobjašnjivom energijom i srećom. Sjeli su na malenu klupu u Nikolinom vrtu i s užitkom jeli nabrane trešnje. Onda je Nikola uzeo nožić i urezao njihova imena na naslon klupe. Oboje su shvatili da su trešnje zaista voće za zaljubljene.
Tena Stanić, 5. r.
OŠ "Hugo Badalić", Slavonski Brod
Mentorica: Štefica Jelinić
***
U MRAKU SE BOLJE VIDI
Ovako odprilike izgleda svaki moj radni dan. Spavam, jedem, učim, pišem, vježbam gitaru, čitam, gledam TV... Nisam ni razmišljala o tome kako su svi dani zapravo gotovo isti. Ustaljenim ritmom prolaze kraj nas, a čovjek kao da ne želi nešto u svoj toj monotoniji promijeniti. Tako sam mislila, sve dok jedne večeri, uslijed jakog proloma oblaka i grmljavine, nije nestalo struje.
U dnevnoj sobi, svaki u svom kutu, moja obitelj ostala je u potpunom mraku. Mama se prva snašla i iz najdoljnje ladice komode izvukla svijeću. Njezin odsjaj samo je plamsao po površini stola. Prvih pet minuta je baš bilo zanimljivo sjediti u mraku. No, ubrzo smo se svi počeli vrpoljiti jedni oko drugih jer nismo znali što bi sami sa sobom. Brat je prvi bacio foru i zamolio me da upalim televizor, što sam automatski i krenuta učiniti, a onda shvatila šalu. Nasmijala sam se kiselo. Onda je majka rekla da joj je dosta i da ide gore u sobu peglati. Sada smo se svi nasmijali. Još kiselije. Bilo je zaista neobično. Bez televizora, bez muzike, bez kompjutera. Mama nije prala suđe, otac nije čitao novine, brat nije slušao muziku, baka nije heklala, a ja nisam bila pred kompjuterom.
Mama je prva progovorila: ! Složili smo se šutke i posjedali oko stola i oko ono malo svjetlosti što nam je nesebično, u ovim groznim trenucima darivala svijeća. Počeli smo igrati. Kocka je cvrkutala u toj tišini po drvenom stolu i čas bi nas rastužila, a čas razveselila. Rušili smo jedan drugoga, a pomalo i varali jer nam je tama to dopuštala. Kad me je majka tik ispred kućice srušila, brat je od sreće priznao da je dobio jedinicu iz matematike. U razgovoru je i meni izletjelo da sam neki dan podrapala nove traperice dok sam se rolala, a mama je obećala sutra ih odnijeti krojaču. Isto tako i mama je priznala da je neki dan razbila moju omiljenu šalicu za kakao dok je prala suđe, a koju sam ja danima tražila. Baka se prisjetila svoje mladosti koju je provela u Slavoniji i vremena kada je uz svijeću pisala zadaću i čitala. Otac nam je ispričao kako je i on preživio silne redukcije struje i vraćao se kući iz škole po mraku i u strahu. I tako malo po malo, uz razgovor i igru, provodili smo, sada to znam, jednu od najljepših večeri u našem obiteljskom životu. Došla je struja. Brže bolje ustali smo od stola i krenuli svaki svojim uobičajenim navikama. Mama nas je zaustavila riječima i vratila za stol. Tada je učinila nešto vrlo neobično. Ugasila je svjetlo na prekidaču u dnevnoj sobi. Ponovno je zavladala tama u sobi, no zasjala je svjetlost u našim srcima. Svi smo shvatili njezinu poruku.
Prošla je valjda već i ponoć, ali na to nitko nije mislio. Nikome nije bilo do spavanja, do televizora niti do igrica. Uz plamen svijeće koja je već bila na samom izdahu, pričali smo, smijali se i pjevali. Roditelji i baka ispričali su nam mnoge zgode i nezgode iz svoga djetinjstva, a brat i ja uspjeli smo se požaliti na sve što nam se događa u školi. Razgovarali smo, slušali jedni druge, savjetovali se međusobno. Eto, tko bi pomislio da se ovakova čudesa i dan danas događaju.
Ponekad nam jedan običan događaj, kao što je nestanak struje, zatvori svijetlo, ali nam zato otvori oči i baci nam pred koljena gorku istinu. Živimo u svjetlu, a zapravo malo vidimo. Više vremena provodimo gledajući u ekrane televizora, kompjutera i mobitela, nego u lica svojih najmilijih. Nisu filmovi, reklame i internet ono što naš život čini boljim, ljepšim i udobnijim. Druženje, razumijevanje i ljubav, ono je što svakog čovjeka čini sretnim i zadovoljnim. Iako smo svega toga zapravo svjesni, tješimo se da je to zbog nedostatka vremena, što i nije neko
opravdanje. Važno je samo izabrati prave vrijednosti i iskreno im se posvetiti. Ako je išta na ovome svijetu vrijedno našeg vremena i pažnje, onda je to obitelj, onda su to ljudi koji nas okružuju i koji nam nesebično iz dana u dan pružaju sebe. A sve te stvari koje nas okružuju, i za koje mislimo da bez njih ne možemo, potrošne su i imaju svoju cijenu. Ono što u njima nema, je ljubav, dobrota i razumijevanje koje je svakom živom biću potrebno. Topla riječ, osmjeh i zagrljaj
daju nam posebnu snagu zbog koje ćemo jednog dana odrasti ispunjeni srećom, zadovoljni sami sa sobom i spremni da taj dar proslijedimo novim generacijama.
Od toga dana shvatili smo koliko je važno da imamo jedni druge i da smo potrebni jedni drugima. Obećali smo da ćemo više vremena provoditi zajedno u razgovoru i igri. Vrlo često primjenjujemo taj jednostavan i vrlo praktičan način kako bi sebe i svoj život učinili boljim i sretnijim. Jednostavno pritisnemo prekidač.
Lana Vlahović, 7. r.
OŠ Bogumila Tonija, Samobor
Mentorica: Marijana Jaić
***
POSEBAN SASTOJAK
Ljeto, vrućina. Jedini znak vjetra je Ijuljanje lišća na vrbi. Jedina zabava gledanje kroz prozor. lščekivanje. Sunce neumoljivo prži, a ti želiš van. Jedina svijetla točka ovog dana su štrukli od višanja koje upravo radi moja strpljiva mama. Sobom se širi poznat miris nekog posebnog sastojka koji ih čini neodoljivim.
Za razliku od mame, ja sam nestrpljiva i svako malo pitam jesu Ii gotovi. Odgovor
tražim na tom milom, crvenom i znojnom licu. Kroz osmijeh ,koji govori da će svakog trena štrukli biti gotovi, mama me šalje na zrak. Bosonoga, popnem se na vreli asfalt. Skidam role s ramena i već jurim u vrelinu srpanjskog popodneva. Uživam u vjetru koji mi udara u lice. Već sam na trgu. Nigdje nikog. Pustoš. Dosada se razvlači po klupama. Nema djece, nema smijeha, nema ničeg. Osjećam čudnu vibraciju. Obuzima me tuga, osjećam usamljenost i nesigurnost. Nestrpljenje je sve veće. Pogled mi juri izlozima. "Pekarna!" Osjećam miris višanja u zraku. Toplina se širi oko srca. Misli me nose majci. Moja majka je uz mene i čeka me sa svojim kolačima i svojim brižnim savjetima. Osjećam se sretno, bezbrižno i zaštićeno.
Poruka na mobitelu. Štrukli su gotovi. Pojurim. Vruće višnje tope se u ustima.
Miješaju se najslađi okusi s najslađim smiješkom na maminim usnama. Dok me grli, virim preko maminog ramena u knjigu s receptima. Dopisano je: Na kraju dodati jednu šalicu ljubavi.
Ema Tretinjak, 6.r.
OŠ Ludbreg, Ludbreg
Mentorica: Sonja Šijak
OGRANAK MATICE HRVATSKE SLAVONSKI BROD
Slavonski Brod, 30. ožujka 2010.