Djela

Datum objave: 29.3.2011.

Kako je Potjeh tražio istinu

Kako je Potjeh tražio istinu

I.

Bilo je to u vrlo davno doba. Na jednoj krčevini u staroj bukovoj gori živio starac Vjest sa svoja tri unuka. Desilo se, da je starac ostao sam sa svojom unučadi te ih othranio od malena. Bili pak unuci sad već poodrasli momci, djedu do ramena i poviše ramena. Zvali se oni: Ljutiša, Marun i Potjeh.

Jednog jutra u proljeće ustade stari Vjest rano prije sunca, probudi svoja tri unuka i reče im, da idu u šumu, gdje su lani med vadili, i da vide kako li su pčelci prezimili i izlaze li već pčelice od zimskoga sna. Marun, Ljutiša i Potjeh ustadoše, opremiše se i odoše.

Bijaše dobar komad puta do onog mjesta, gdje bijahu pčelci. No sva tri brata poznavahu šumske prolaze, zato uđoše sigurno i radosno u šumu. Nego u šumi bijaše još nekud tamno i nemilo, jer sunce još ne bijaše granulo, niti se čule ptice ili zvjerke. Zato postade braći nekako strašno u ovoj tišini, jer se zorom prije sunca rado povlačio šumom sve od krošnje do krošnje, zlobni Bjesomar, vladar svih šumskih bjesova.

Zato braća stadoše jedan drugoga ispitivati: što li sve ima po svijetu? No kako ne bijaše ni jedan od njih još nikada izašao iz one šume, nijesu jedan drugome znali da pripovijedaju o svijetu, i tako se još više obneveseliše. Ele, kako bi se malo obodrili, stadoše oni pjevati i ovako dozivati Svarožića, da izvede sunce:

Moj božiću Svarožiću,

Zlatno sunce, bijeli svijet!

Moj božiću Svarožiću.

Lunajlije, lunej le!

Tako pjevajući šumom u sav glas, iziđoše na jedno mjesto, sa kojega se vidjelo drugo brdo. Kad oni tamo, ali navrh onoga brda sinu sjajnost, kakve još nikada ne bijahu vidjeli, a treptjela je kao zlatan barjak.

Protrnuše braća od čuda, a ona svjetlost iščezne s brda i stvori se bliže povrh jednoga velikog kamena, zatim još bliže povrh stare lipe i napokon zasjaji kao čisto zlato upravo pred njima. I ukaza im se prekrasno momče u blistavu odijelu, a oko njega zlatna kabanica trepti kao zlatan barjak. Ne mogu braća ni da pogledaju u lice momčetu, nego pokriše oči rukama od velikog straha.

- "Što me zovete, kad me se bojite, momčići ludovčići!" - nasmije se blistavo momče, a bijaše ono Svarožić. "Svarožića zovete, Svarožića se bojite; bijeli svijet spominjete, bijeloga svijeta ne poznate! Nego hajde da vam pokažem svijet: i zemlju i nebo i da vam rečem, što vam je suđeno."

To reče Svarožić te omahnu zlatnom kabanicom i zahvati zlatnim skutom Ljutišu, Maruna i Potjeha. Omahnuo je Svarožić, vije se kabanica, a braća na skutu kabanice viju se i kruže s njom; viju, kruže, kruže, a pred njima poče prolaziti cijeli svijet. Ponajprije vidješe sve blago i sva polja i sva dobra i sva bogatstva, što ih onda na svijetu bijaše. Pa onda viju, viju, kruže, kruže i vide sve vojske i sva koplja i sve sulice i sve vojskovođe, i sve pljenove, što ih tada na svijetu bijaše. Pa onda još jače viju, viju, kruže, kruže i odjedanput vide se zvijezde i sve zvjezdice i mjesec i vlašiće i vjetar i sve oblake. Od tolikog viđenja sve se smutilo braći, a ono kabanica sveudilj trepti i šumi i šušti kao zlatan skut, a Ljutiša, Marun i Potjeh nađoše se opet na tratini. Pred njima zlatno momče Svarožić stoji kao i prije i ovako im kaže:

- "Evo, sada ste, momčići ludovčići, vidjeli sve, što na svijetu ima. A sad čujte, što vam je suđeno i što treba da radite za svoju sreću."

Čim on to reče, a braća se još više uplašiše i dobro napnu pamet i uši, kako bi sve točno upamtili. Al uto Svarožić već bijaše progovorio: - "Evo, što vam je raditi: ostanite na krčevini i ne ostavljajte djeda, dok on vas ne ostavi, i ne idite u svijet ni za dobrim ni za lošim poslom dok ne vratite ljubav djedu."

Kad ovo reče Svarožić, odmahne kabanicom i nestane ga kao da ga nikad bilo nije, a u šumi nasta bijeli dan. Ovo sve slušao i gledao Bjesomar, vladar šumskih bjesova. Bijaše se on došuljao kao magla, sve od krošnje do krošnje, za braćom, te se sakrio među granama stare bukve.

Već odavna bijaše Bjesomar zamrzio starca Vjesta. Zamrzio ga, kako pogana čeljad mrzi pravedna čovjeka, a mrzi ga ponajviše poradi toga, što starac bijaše na krčevini zaveo sveti oganj, da se nikad ne ugasi. A Bjesomaru se ljuto kašljalo od svetog dima. Ne svidje se dakle Bjesomaru, da braća poslušaju Svarožića te da ostanu uz djeda i da ga služe, nego on zamisli, da naudi Vjestu i da mu kakogod pobuni unučad.

Zato, kad se Ljutiša, Marun i Potjeh osvijestiše od onolikog čuda i kad se podigoše da pođu kući, Bjesomar brže-bolje, kao oblak s vjetrom, strugne u šumski dol, gdje bijaše velika rakita. U rakiti pak puno sve bjesova. Sitni, nakazni, guravi, mrljavi, razroki i svakojaki, igrali se oni po rakiti. Tako oni zviždali, ciculjigali i lakrdijali. Bijahu oni luda i bezglava čeljad, koja niti je za koji posao, niti može kome nauditi, dok ih koji čovjek ne primi k sebi. Ovo pak naumi Bjesomar.

Zato on izabere trojicu od njih i zapovjedi im, da pođu tamo i da zaskoče svaki po jednog od one braće i da gledaju, kako li će po njima nauditi starome Vjestu.

Dok Bjesomar tako biraše bjesove, dotle Marun, Ljutiša i Potjeh iđahu putem, a bijahu tako uplašeni te nijesu upamtili ni ono, što su gledali leteći, ni ono, što im bješe rekao Svarožić.

Došavši pred kolibu, sjedoše na kamen i kazivahu djedu, što im se desilo.

- "A što si vidio leteći i što ti je kazao Svarožić?" - upita Vjest najstarijega unuka Maruna. Našao se Marun u neprilici, jer ne bijaše ništa upamtio, niti se mogaše dosjetiti, što li mu je rekao Svarožić. No ispod kamena, na kojem sjeđahu, iziđe mali bijes, sasvim malen, nakazan i rogat, a siv kao miš.

Potegnu bijes Maruna odostrag za košulju i šapnu mu: "Reci: vidio sam silna bogatstva, stotinu pčelaca, kolibu od drva tesanoga i mnogo krzna najskupljega. I rekao mi Svarožić: bit ću najbogatiji među braćom."

Marun i ne promisli, je li istina, kako mu bijes govori, nego se obradova i onda reče djedu, kako mu bijes šaptaše. Čim on reče, a bijes mu skoči u torbu, sakrije se u jedan kut torbe i ostane tamo.

Upita Vjest drugog unuka Ljutišu, što li je vidio leteći i što li kaza Svarožić? - I Ljutiša nije ništa vidio i ništa upamtio. No ispod kamena iziđe drugi bijes, sasvim malen, ružan, nakazan i rogat, a sur kao tvorić. Povuče bijes Ljutišu odostraga za košulju i šapne mu: "Reci: vidio sam mnogo ljudi oboružanih, mnogo lukova i strelica i mnogo robova okovanih. I rekao mi Svarožić: bit ćeš najsilniji među braćom svojom."

Ljutiša kao i Marun ništa ne promisli, nego bijaše veoma radostan i slaže djedu, kako mu bijes šaptaše. A bijes mu odmah zaskoči za vrat, puzne mu u košulju, sakrije se u njedrima i ostane tamo.

Sad upita djed najmlađega unuka Potjeha; no i on nije ništa upamtio. Al iziđe ispod kamena treći bijes, najmlađi, najružniji, rogat u velike rogove, a crn kao krtica.

Povuče bijes Potjeha za košulju i šapnu: "Reci: sve nebo i sve zvijezde i sve oblake sam upoznao. I reče mi Svarožić: bit ćeš mudrac najveći i razumjet ćeš, što govore vjetrovi i kazuju zvijezde."

Ali Potjeh vrlo ljubljaše istinu, zato ne htjede da posluša bijesa, niti da laže djedu, nego otepe bijesa nogom i reče djedu: - "Ne znam, djede, ni što sam vidio, ni što sam čuo."

Zacviči bijes, ugrize Potjeha za nogu i puznu kao gušter pod kamen. Potjeh pak odmah uze travu najljuću i poveže nogu, kako bi brže zacijelila.

II.

Kada Potjeh onako nogom otepe bijesa, uteče bijes najprije pod kamen, a onda se odšulja u travu te kroz travu odskače u šumu, a iz šume u rakitu.

Dođe bijes pred Bjesomara, pa dršćući od straha reče: "Bjesomare, ljuti care, evo nisam mogao da zaskočim momka, kojega si mi odredio."

Razljuti se strahovito Bjesomar, jer on poznavaše ono troje braće, pak se ponajviše i bojao Potjeha, da će se istini dosjetiti. A dosjeti li se on istini, onda se Bjesomar lje neće riješiti ni starca Vjesta, ni svetoga ognja.

Uhvati dakle ljuti Bjesomar bijesa za rog, podigne ga u zrak i ispraši ga dobro brezovačom.

- "Idi tamo", viknu on tada, "idi tamo do onoga momka i jao si ga tebi, dosjeti li se istini."

Pusti iza ovih riječi Bjesomar bijesa, a ovaj, uplašen kao sinja kukavica, čučao tri dana u rakiti te smišljao i razmišljao: kako li će obaviti tešku zapovijed. "Bit će meni taman ista muka sa Potjehom, kao Potjehu sa mnom", mišljaše bijes. On ipak bijaše pusti lakrdijaš, pak mu se nikako nije račilo na teški posao.

Dok je on tako čučao u rakiti, dotle ona druga dvojica bjesova, jedan u torbi Marunovoj, a drugi u njedrima Ljutišinim, bijahu već na poslu. Marun i Ljutiša počeše od onog dana lutati po gori i dolinama i malo kada noćivahu u kolibi - i to sve radi bjesova. Šćućurio se bijes na dnu torbe Marunove, a taj je bijes volio bogatstvo negoli svoj desni rog. Bode on dakle Maruna po vas dan rogom u bokove i sve ga nagoni i sve mu cvili: "Hajde žurno, hajde! Treba da se traži treba da se nađe! Da tražimo pčelce, da sakupljamo meda, da djeljamo rovaš od stotinu reda!"

Ovo govorio bijes, jer se u ono doba urezivalo na rovaš, koliko bi tko obogatio.

Ljutišu pak bocka rogom bijes u njedrima, a taj je bijes htio da bude najjači među svima i gospodar svemu svijetu. Goni i nagoni dakle on Ljutišu, da ide šumom tražiti mlade grabiće i tamne javore, da od njih izradi junački pribor i oružje. "Hajde žurno, hajde! Treba da se traži, treba da se nađe: koplje, luk i strijela po junačkoj ćudi, da strepe pred nama i zvijeri i ljudi!" - cvilio bijes.

Slušali Ljutiša i Marun svoje bjesove i eto tako lutahu za svojim poslom, kako ih bjesovi putili.

Potjeh pak onoga dana i još tri dana ostane uz djeda i podjednako misli i razmišlja: što li mu bješe Svarožić rekao. Jer Potjeh hoćaše da djedu istinu kaže, ali eto, nikako da joj se dosjeti.

Tako dan, tako dva, tako tri. Kad al treći dan reći će Potjeh djedu:

"Zbogom, djede, odoh ja u goru i ne vraćam se, dok se ne dosjetim istini, pa makar trajalo deset godina."

Vjest bijaše sijed starac, te mu na svijetu ne bijaše stalo ni do čega, jedino do njegova unuka Potjeha, kojega je ljubio i milovao kao uveli list rosicu. Zato on protrne i reče:

"Što li će meni, sinko, ta istina, kad ja, sijedi starac, mogu tri puta umrijeti, dok joj se ti dosjetiš?"

Tako reče i još se ražali više u srcu negoli u govoru i pomisli: "Kako li me dijete ostavlja!"

Al Potjeh odgovori:

"Idem, djede, jer sam tako smislio da je pravedno."

Vjest bijaše mudar starac i pomisli: "Možda u ovome djetetu ima više mudrosti negoli u staračkoj glavi. Ako li pak jadan sagriješi na meni, morat će okajati na sebi, jer je pravedan i blagosloven." Kad to pomisli Vjest, još se više rastuži, no ništa više ne reče, nego se izljubi s unukom i pusti ga da ide, kuda bijaše nakanio.

Potjeha pak jako zaboli srce za djedom, i malo, malo, te bi se na pragu predomislio i ostao uz djeda. No onda se silom otkine, kako bijaše odlučio, i pođe u goru.

Dok se Potjeh tako rastajao od djeda, dotle se i onaj bijes iz rakite nakanio da se prihvati svoga teškog posla i pošao do krčevine, da kakogod zaskoči Potjeha.

Ide dakle Potjeh u goru, a oborio glavu; kad on do prvog kamena, a pred njega bane onaj bijes.

"E, to je onaj isti", pomisli Potjeh, "sasvim malen, nakazan, crn kao krtica, a rogat u velike rogove."

Stane dakle bijes Potjehu na put i ne dade mu proći. Razljuti se Potjeh na ovo malo nakaze, što mu smeta, pa podigne kamen, baci se na bijesa te ga zgodi upravo među rogove. - "Ubio sam ga!" - pomisli Potjeh.

Al kad pogleda tamo, a bijes živ i zdrav i još mu narasla dva roga na onome mjestu gdje ga je kamen udario.

"E, taj se ne tjera kamenom", reče Potjeh sam sebi pa obađe bijesa i pođe dalje svojim putem. A bijes i opet skoči pred njega te sad slijeva sad zdesna trči i skače stazom pred Potjehom kao zec.

Tako oni stigoše do jednog mjesta, koje bijaše kao mala ravan među stijenama, a vrlo kamenita. - Na jednoj strani bijaše zdenac. - "Ovdje ću ostati", pomisli Potjeh i odmah prostre kožuh pod divljaku jabuku i sjede, da razmišlja i da se u ovome miru dosjeti: što li mu bijaše uistinu kazao Svarožić.

Al kad to vidje bijes, sjede upravo pred Potjeha pod grm i stade praviti svoje blezgarije i dosađivati mu. Pušta bijes Potjehu guštere pod noge, baca mu čičke na košulju i nagoni mu skakavce u rukav.

- "Ovo je naopako, jadan!" - pomisli Potjeh, kad je to trajalo već neko doba. "Ostavio sam mudra djeda, rođenu braću i rodnu kolibu, kako bi se na miru dosjetio istini, a sad evo dangubim vrijeme sa ovom rogatom besposlicom."

No kako bijaše došao po čestitom poslu, pomisli, da je najpravije, da ipak ovdje ostane.

III.

Tako proživješe Potjeh i bijes zajedno na kamenitom zaravanku, i tako prvog dana, tako i svaki dan: bijes kvari i ometa posao Potjehu.

Istom svane lijepo jutro, a Potjeh ustane od sna i raduje se: "Tiha li dana, radosti moja! Danas ću se dosjetiti istini!" Al eto, već se sa divljake prosipa puna šaka jabuka po Potjehu, te mu sva glava zveči i sve mu se misli pometu. A ona se nagrda sa divljake smije i prenemaže od smijeha. - Il se opet Potjeh u hladu ponajbolje zamisli, i sve mu se čini: "Eto, eto, sad će mi sinuti u pamet, sad ću se domisliti istini!" A ono bijes u onaj čas izdaleka namjeri sa bazgovom cijevi i polije Potjeha mlazom one hladne vodice, te mu se odmah izgubi u glavi, što god bijaše smislio.

I štogod ima ludorije, štogod ima blezgarije, to bijes po zaravanku stvara. A još bi nekako i bilo, da se nije Potjehu nekuda i mililo gledati ove ludorije. Koliko promišlja o svom poslu, toliko mu se oči otimaju, da gleda što li sve stvara ono ludo čeljade. Dogrdjelo to već i samom Potjehu, jer ga sve više želja mori, da se k djedu vrati, a vidi da se uz ovog bijesa nikada neće dosjetiti istini.

- "Moram se ja njega riješiti", odluči Potjeh.

Ele, jednoga jutra zamislio bijes novu dangubu. Popeo se on navrh stijene, na kojoj bijaše strma vododerina u kamenu, zajašio glatki klipić i spustio se po vododerini kao munja. Omili bijesu odmah ta igra kao nijedna druga, te mu se prohtije društva za nju. Uze on dakle travu i zazviždi u travu preko stijene i šume, a ono iz grmlja, kamenja, iz rakite i šaša dotrkaše, dođipaše sve mali bjesovi kao onaj prvi. On njima zapovijeda, a oni svaki uhvatiše po klipić, pa na stijenu. Pa da vidiš, kada sjedoše na klipiće, te kad poletješe niz vododerinu! A bilo ih je svake ruke i svakog plemena bjesovskoga. Crveni kao crvendaći, zeleni kao zelembaći, rutavi kao janje, golišavi kao žabe, rogati kao puž, šušati kao miš. Takvi oni lete niz vododerinu na svojim klipićima, kao luda vojska na ludim konjima. Lete niza stijenu, jedan drugome za petama i ne zaustavljaše se do pol zaravanka, gdje ležaše velik kamen, sav obrastao mahovinom. Tu se zaustavljahu na mahovini te se od velikog zamaha i od puste ludorije koprcaju jedan preko drugoga. Tako se spušta i hohoće luda družba dva-tri puta, a u Potjehu sve jedna misao drugu goni: i gledao bi ih i smijao bi im se, a opet ga jad hvata, što mu toliku halabuku dižu, pa tko bi se u njoj domislio istini. Amo-tamo, amo-tamo, al onda odluči Potjeh: "E, nema smijeha ni šaranja, ja se tih danguba riješiti moram, jer uz njih badava sam došao ovamo."

A Potjeh je opazio, da sa vododerine silaze klipići baš pravcem prema zdencu, pa da nema onoga kamena sa mahovinom, odoše bjesovi strmoglavce u zdenac. Prikuči se dakle Potjeh onomu kamenu, pa kad se bjesovi uz hohot i grohot spustiše na svojim klipićima niza stijenu, a moj ti Potjeh brže odvali onaj kamen, i poleti luda vojska pravcem do zdenca. - Do zdenca, pa u zdenac, naglavce sve jedan za drugim, sve jedan preko drugoga: i crveni kao crvendaći, i zeleni kao zelembaći, i rutavi kao janje, a golišavi kao žabe, i rogati kao puž i šušati kao miš, a prvi među njima onaj, koji se bješe Potjeha nadovezao.

A Potjeh odmah navali onaj kamen na bunar, i eto, tako se uhvatiše bjesovi kao muhe u loncu.

Obveseli se Potjeh, kako li se riješio bjesova, pa ode da sjedne i da se sada na miru dosjeti istini.

Al jao si ga njemu, jer se u zdencu počeše vrtjeti i bjesnjeti bjesovi kao još nikada. Iz zdenca počeše na sve pukotine iskakivati sitni plamečci, što su ih od ljute muke bacali bjesovi. - Stadoše žišci skakutati i titrati oko zdenca, te Potjehu odmah zakruži glava. Zatvori Potjeh zato oči, da mu ne smetaju žišci.

Al ono u zdencu tolika galama, buka, piska i lupa, cvil i lavež, kucanje i zapomaganje, da Potjehu sve uši pucaju, pa gdje bi mogao o čem da misli! - Zato on začepi uši, da ne čuje.

Al onda poče do njega pridolaziti para i sumpor i čađa, što su ih u smrtnoj stisci puštali na pukotine zdenca bjesovi. - Okruži čađa i sumpor Potjeha i stade ga gušiti i gušiti.

Spozna dakle Potjeh, da tu nema hasne. "E, sada vidim bolan: poklopljeni bjesovi sto puta gori, od puštenih", reče Potjeh. "Pa hajd da ih pustim, kad ih se ne mogu riješiti. Opet mi je lakše uz njihovu lakrdiju, negoli uz toliko zapomaganje!"

Ode on dakle tamo i otklopi kamen, a uplašeni bjesovi ko divlje mačke poskakaše na sve strane i utekoše kud koji u goru i nikada ih više na zaravanak.

Ostade samo onaj jedan, crn kao krtica, a rogat u velike rogove, jer on od straha pred Bjesomarom nikako nije smio da ostavi Potjeha.

Nego i on se od onoga dana nekuda malo smirio i više poštovaše Potjeha nego dosele.

I tako se njih dva nekako pogode: obiknu jedan na drugoga i stanu živjeti jedan uz drugoga.

Al eto već minulo gotovo godinu dana, a Potjeh još ni izdaleka da se domisli istini: što li mu zapravo bijaše rekao Svarožić? Kad već godina blizu, al bijesu počelo dozlogrđivati.

- "Dokle ću ja ovako ovdje bivati?" - pomisli on. Stoga jedne večeri, kad je Potjeh baš bio nakanio da zaspi, dođe bijes do njega i reče:

- "A kako ti to, golube, sjediš ovdje već malone godinu dana i što će to tebi? Eno ti možda djed na krčevini već i umro za to vrijeme!"

Zaboli Potjeha srce, kao da ga iglom ubolo - al on reče: - "Eto, tako sam odlučio, da ne idem odavle, dok ne doznam istine, jer je istina preča od svega." Tako reče Potjeh, jer on bijaše pravedan i blagosloven.

No Potjeha se duboko kosnulo, što je bijes spomenuo o djedu, i cijele noći ne mogaše Potjeh da zaspi, nego se kida i lomi i sve misli: kako li je sa djedom, sa milim starcem njegovim?

IV.

Djed pak življaše za to vrijeme na krčevini sa Marunom i Ljutišom, ali bijaše život okrenuo žalosno po djeda: - Nijesu marili unuci za djeda, niti nastojali oko njega. Niti mu dozivali dobra jutra ni lake noći, nego jednako hodali za svojim poslovima i slušali svoje bjesove u torbi i njedrima.

Donosio Marun svaki dan nove pčelce iz šume, tesao grede, gradio i sagradio novu kolibu. A ponajpače izdjeljao deset rovaša i svaki dan broji i prebraja: kad će se rovaši ispuniti?

Ljutiša pak hodao po lovu i razboju, donosio krzna i divljači, dovlačio plijena i blaga, a jednoga dana doveo i dva roba zarobljena, da služe i poslužuju braću po vas dan.

Teško i nemilo bivalo djedu Vjestu uza sve ovo, a teško i sve nemilije gledali unuci na starca. Šta će im starac, kad neće da ga služe robovi nego sramoti unučad te sam drva cijepa i sam donosi vodu sa kladenca? Tako došlo, te što god bilo na starcu, sve smetalo unucima, pa i to, što je starac jednako prilagao svaki dan po cjepanicu svetom ognju.

Opazio dobro starac Vjest, kuda sve to ide i da će se njemu doskora raditi o glavi. Ništa ne požali za životom, jer što će mu život, nego požali, što će umrijeti, a da ne vidi Potjeha, blagosloveno dijete svoje, radost starosti svoje.

Jedne večeri dakle (a bijaše to baš one večeri, kad se Potjeh onako lomio radi djeda) reče Marun Ljutiši: - "Hajde, brate, da se riješimo djeda. U tebe je oružje, dočekaj ga na kladencu pa ga smakni."

Ovo ponajpače govoraše Marun, jer mu se htjelo pod svaku cijenu stare kolibe, da na onome mjestu podigne pčelinjak. - "Ne mogu, brate", odvrati Ljutiša, kojemu na krvi i na razboju ne bijaše toliko otvrdnulo srce, koliko Marunu na bogatstvu i rovašima.

Al Marun nikako ne popušta, jer mu bijes u torbi jednako šapće i došapćuje. Vidio bijes u Marunovoj torbi, da će on prvi maknuti Vjesta sa ovoga svijeta i tako steći veliku hvalu pred Bjesomarom.

Nagovara dakle Marun Ljutišu, al Ljutiša nikako ne htjede da svojom rukom ubije djeda. Složiše se dakle i dogovoriše napokon, da će još iste večeri potpaliti staru kolibu. Neka izgori ona i u njoj starac.

Kad se sve na krčevini smirilo, odaslaše oni dakle robove, neka čuvaju te noći u šumi stupice. Braća pak odšuljaju se do kolibe Vjestove, zatvore izvana vrata teškim klinom, kako ne bi djed utekao iz plamena, i podmetnu vatru pod sva četiri ušaka.

Kad bijaše sve gotovo, odoše oni daleko u goru, da ne čuju djedovo zapomaganje. Dogovoriše se, da će obaći čitavu planinu kolika je, kako se ne bi vratili do jutra, dok ne bude sve gotovo: i djed i koliba spaljeni.

Odoše oni, a vatra polako stade lizati oko uglova. No ono je bila stara orahovina, tvrda kao kamen, te plamen sve oko nje liže i oblizuje, ali ne može da je zahvati. Istom kasno u noć uhvati se vatra krova.

Probudi se starac Vjest, otvori oči i vidi, da mu krov nad glavom gori. Ustade i pođe do vrata, pa kad nađe, da su teškim klinom zamandaljena, odmah znadijaše, čiji je posao.

- "Oj, djeco moja, jadnici moji!" - reče starac. "Iz srdaca vaših vadite, a na rovaše mećete. Ali gledajte: još vam rovaši nisu puni i mnogo čislo na njima nedostaje a srca ste već do dna ispraznili, kad eto palite djeda i rodnu kolibu."

To pomisli djed Vjest o Marunu i Ljutiši i više o njima ni jedne ne pomisli, niti se radi njih ražali, nego pođe da sjedne i da spokojno čeka smrt.

Sjedne on dakle na škrinju i zamisli se o svom dugom životu. I što god je bilo u životu, ništa mu se ne učini teško, jedino to, što u svom smrtnom času nema uza se Potjeha, ljubljeno dijete svoje, koje ga je toliko ražalilo.

Dok on tako razmišljaše, dotle je stajao već sav krov u plamenu kao baklja.

Gorjele i pregorjele grede, stale pucati tavanice. Progorjele, popucale, pa se sa obje strane kraj starca urušile i grede i tavanice sa plamenom u izbu. Okružio plamen Vjesta, raskrio se krov nad njime, vidjelo se gdje se zora po nebu razilazi pred suncem. Ustade stari Vjest, podiže ruke i oči k nebu i tako čekaše, da plamen odnese sa ovoga svijeta i njega starca i staru kolibu njegovu.

V.

Teško se izmučio one noći Potjeh, a kad zora stade svitati, pođe on do zdenca, da ohladi vruće obraze.

Upravo sunce nad nebo, a Potjeh prišao zdencu. Kako k zdencu, ali iz vode zasjaji svjetlost. Zasjaji, podiže se, te kraj zdenca stade pred Potjeha prekrasno momče u zelenom odijelu. A bijaše ono Svarožić.

Protrne od radosti Potjeh i reče:

- "Moj božiću Svarožiću, koliko te čekam! Reci mi jadnome, što li mi ono reče da imam učiniti? Evo se ovdje kinim i mučim i dozivam svu mudrost godinu dana - i nikako da se dosjetim istini!"

Kad on to reče, Svarožić nekud zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom.

- "Ej momčiću, momčiću! Rekao sam ti, da ostaneš uz djeda svoga, dok mu ljubav ne vratiš, i da ga ne ostavljaš, dok on tebe ne ostavi", - reče Svarožić.

A onda još reče:

- "Mislio sam, da si ti najmudriji od braće, a eto, ti baš i jesi najluđi. Kiniš se i mučiš i dozivaš mudrost godinu dana, da doznaš istinu. A da si poslušao srce svoje, kad ti je na pragu kolibe govorilo, da se povratiš i da ne ostavljaš djeda, eto ti, jadan, istine bez mudrosti!"

Tako reče Svarožić i još jedared zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom, pa se ogrnu zlatnom kabanicom i nestade ga.

Zastiđen i zatečen ostade Potjeh sam uza zdenac, a iza kamena smijao se onaj lakrdijaš, onaj bijes: sasvim malen, nakazan i rogat u velike rogove. Dopalo se bijesu, gdje Svarožić onako postidi Potjeha, koji bijaše toliko pravedan. Kad se Potjeh povratio od prve zabune, kliknu radosno: "Brže da se umijem i da poletim do miloga starca svoga." To reče i prikuči se zdencu, da se umije. Nagnu se Potjeh da zahvati vode, nagnu se odviše, otkliznu se i padne u zdenac.

Padne u zdenac i utopi se.

VI.

Iskoči bijes iz kamena, skoči na rub zdenca i pogleda, da na svoje oči vidi, je li istina, što mu se učinilo. Jest, utopio se Potjeh, eno ga, leži na dnu vode, bijel kao vosak.

- "Oje oj!" zacviči bijes, koji bijaše posve ludo čeljade. - "Oje oj! danas selim, brate moj!"

Cičao bijes, da je sve zvonilo sa onih stijena oko zaravanka. A onda se upre o onaj kamen, koji bijaše oslonjen na rub zdenca, a kamen se prevali i dobro poklopi zdenac. Pa onda još povrh kamena baci bijes kožuh Potjehov pa još na kožuh sjedne on sam, pa onda stade igrati i skakati po kožuhu:

"Oje oj! Oje oj! dovršen je posao moj!" - ciči bijes.

Malo, malo igrao po kožuhu, malo, malo cičao.

Al kad se već bijaše umorio, ogleda se po zaravanku - i nekuda mu čudno bude.

Naučio se bijes na Potjeha i nikada još nije imao tako lagodnog živovanja kao uz ovog pravednika. Uz njega je po miloj volji lakrdijao, niti mu je tko zanovijetao, niti mu je tko zapovijedao. A sad pomisli li pravo, treba da se vrati u rakitu, u ono blato, do ljutog cara Bjesomara, a među pet stotina bjesova, sve samih bijesnih prica, kao što i on sam bijaše.

Bijaše on tomu odvikao. Promisli on, promisli malo, snuždi se, snuždi malo - pa sve jače. I što bi dlanom o dlan udario, eno ga ludo i bezglavo čeljade, što čas prije likovaše, stade sada plakati i revati i valjati se po onom kožuhu od ljutoga jada. Reve on i zavija, te ono ništa ne bijaše, što je prije cičao. Bijes kao i bijes: kad reve, onda baš reve - i sve čupa dlake sa onoga kožuha i valja se po njemu, kao da je s uma sišao.

U taj čas stigoše na zaravanak Ljutiša i Marun. Bijahu oni obišli svu goru te se sada vraćahu kući na krčevinu, da vide, je li djed sretno izgorio sa kolibom. Tako na povratku stigoše na zaravanak, gdje ih još nikada nije bilo.

Čuju Ljutiša i Marun cvilež i vide kožuh Potjehov i odmah pomisle, nije li Potjeh kakogod zaglavio.

No baš se i ne ražališe za bratom, jer oni ne mogahu ni za kim da žale, dok nose bjesove uza se.

Ali uto se počeše vrpoljiti njihovi bjesovi, jer su začuli, gdje im onaj drug onoliko zavija. A ne bijaše nigdje složnijeg naroda ni vjernijih drugova u nevolji negoli bijahu bjesovi. Po rakiti se pru i kezmaju, al u nevolji jedan za drugog glavu daje.

Uzvrpoljili se dakle oni, uznemirili, naćulili uši, pa onda izvirili jedan iz torbe, a drugi iz njedara. I kako izviriše, odmah opaze: valja se brajan njihov s nekim, zavija i reve, i samo se vidi kako dlake frcaju.

- "Razdere ga strašno zvjere!" viknuše uprepašteni bjesovi, iskočiše iz torbe i njedara te pohitaše do druga svoga.

Kad oni tamo, al onaj se na kožuhu prenemaže i sve viče:

- "Pogibe onaj momak! Pogibe onaj momak!" Tišaju bjesovi druga, misle: trn mu je u peti, ili mu komarica u uhu - jer oni ne bijahu živjeli uz onog pravednika te za dugo ne znađahu da se cvili.

Al onaj jednako reve, i ne možeš svoga glasa čuti niti ga možeš smiriti.

A bjesovi u sto muka, što će s njime? A ne mogu da ga ostave u ovoj nevolji. Smisle napokon: uhvate svaki po rukav od kožuha i odvuku kožuh i na njemu druga, te tako otkasaju u šumu, a iz šume u rakitu do Bjesomara.

Ljutiša i Marun pak po prvi put nakon godinu dana nađoše se bez svojih bjesova. Kad bjesovi od njih odskočili, braći se u isti mah učinilo, kao da su godinu dana slijepi svijetom hodali i kao da su ovog časa na zaravanku opet progledali.

Pogledaše se kao u bezumlju, pogledaše se, jer odmah upoznaše, kakvu su grehotu na djedu počinili.

- "Brate! rode!" - kliknuše jedan drugome - "da poletimo, da spasemo djeda." - I poletješe, kao da su im krila sokolova, do krčevine.

Stignu oni do krčevine, a ono koliba bez krova, a iz izbe plamen kao stup. Samo joj stoje zidovi i vrata, teškim klinom zaklenjena. Dohrle braća, odbiju klin, nasrnu u izbu i iznesu na svojim rukama iz plamena starca, kojemu taman bijaše plamen obuhvatio noge. Iznesu Ljutiša i Marun djeda, polože ga na međinu i stajahu kraj njega, a ne smiju ni riječi da progovore.

Malo potrajalo, otvori starac oči i kad ih ugleda, ništa ne reče njima, nego upita:

- "Jeste li gdjegod u gori našli Potjeha?"

- "Nismo, djede", - odvrate braća i ne smiju da u oči djedu glede. "Eno poginu Potjeh, utopi se jutros u zdencu. Nego nama, djede, oprosti, a mi ćemo te služiti i nastojati kao robovi."

Kad oni ovo rekoše, uspravi se djed Vjest i ustane na noge.

- "Vama je, djeco moja, vidim, oprošteno, jer eto živi ostadoste. Al onaj, koji najpravedniji bijaše, onaj morade životom okajati svoju krivicu: Hajde, djeco, vodite me, da vidim, gdje je poginuo."

Skrušeno poslušaše Marun i Ljutiša, uzeše djeda pod ruku i povedoše ga spram zaravanka.

Tek što su malo išli, opaze, da su zašli i da na tom putu još nikada ne bijahu. Rekoše djedu, no on kaže, da pođu dalje tim putem. Tako stigoše do jedne strmine, a na strmini vodio put sve do grebena.

- "Umrijet će nam djed ovaki slab na ovoj strmini", - šaptahu braća.

Al starac Vjest samo reče: "Hajdemo, djeco, kud put ide."

I oni se stadoše verati putem, a starac sve sinjiji i bljeđi u licu. A gore na grebenu sve nešto milo zuji i bruji i blista i sjaji. Kad oni na greben, ali onijemješe i skameniše se od čuda i strave.

Pred njima ni gore ni doline, ni brda ni ravnine ni ničega, nego se pružio bijeli oblak kao bijelo more. Bijeli oblak, a po njemu rumen oblačak. Na rumenom oblačku stakleno brdo, na staklenom brdu zlatan dvor, a do dvora široke stube vode.

Bijaše ono zlatan dvor Svarožića. Iz dvora mila sjajnost blista: što od rumenog oblačka, što od staklenog brda, a što od onog suhog zlata, al ponajviše sa prozora od dvorane sjaji. Jer tamo sjede uzvanici Svarožićevi na okupu te iz zlatnih kupa zdravlje nazdravljaju onome, koji im novi pridolazi.

Al Svarožić nit uživa niti u dvor pušta ikoga, koji krivicu kakovu na duši nosi. Zato se u dvorani sakupila družba plemenita i uzorita, pa od nje na prozore ona svjetlost sjaji.

Na grebenu stoji djed Vjest sa unucima - zanijemili pa u ono čudo gledaju. Gledaju - kad al odjednom opaze, gdje na onim stubama do dvora neko sjedi. Pokrio lice rukama te plače.

Pogleda starac, pogleda bolje i upozna: ono je Potjeh. Zatrepti duša u starca, osovi se on i zovnu preko oblaka: "Što je tebi, dijete moje?"

"Evo me, djede, izdignula iz zdenca neka velika svjetlost i prenijela me ovamo. Do ovuda dospjeh, a u dvor ne puštaju, jer sam se o tebe ogriješio" - odvraća Potjeh.

Prosuše se suze djedu niz lice. Otimaju mu se i ruke i srce, da ogrli ljubljeno dijete svoje, da ga utješi, da mu pomogne, da izbavi čedo svoje milovano.

Pogledaše Marun i Ljutiša u djeda, al djed se sav izmijenio u licu, posinjio, propao i nije nalik na živog čovjeka. - "Umrijet će nam starac pred ovom strahotom", šaptahu oni jedan drugome.

Al se starac uto posve ispravio i već se od njih otputio, te se okrenu k njima i reče:

"Idite vi, djeco, vratite se na krčevinu, pa kad vam je oprošteno, vi živite i uživajte u pravednosti ono, što vam je suđeno. A ja idem da pomognem onome, kojemu se najbolje daje uz najtežu cijenu."

Bijaše glas u djeda posve oslabio, al pred njima stajaše ravan kao stup.

Zagledaše se Ljutiša i Marun: što li ovo djeda bunca, da će prijeći preko oblaka, a eto ni sape za govor nema?

Al se već starac odvojio od njih. Odvojio, pošao, zakoračio po oblaku, kao da je ledina. Pa kako zakoračio, tako i pošao. Ide starac, ide, a noge ga nose, kao da je perce, a halja mu se na vjetru vije, kao da je oblak po onom oblaku. Tako do rumenog oblačka, tako do staklena brda, tako do širokih stuba. Pohrli starac na stube do unuka. Oj, radosti moja, gdje obuhvati djed unuka. Ogrli ga, obuhvati ga, kao da ga nikad otpustiti neće. I sve slušaju Marun i Ljutiša: preko oblaka se čuje, kako starcu i djetetu grudi jecaju od velike sreće.

Uhvati onda starac za ruku unuka i povede ga uza stube do vrata dvora. Lijevom rukom unuka vodi, a desnom rukom pokuca na dveri. I vidi čuda! Odmah se vrata širom raskriliše, otvori se sva sjajnost dvora, a uzvanici i gosti plemeniti dočekaju na dvorima djeda Vjesta i unuka Potjeha.

Dočekaju, ruke im pružaju i u dvor ih vode.

Još vidješe Marun i Ljutiša, gdje uz prozore prolaze i gdje ih za stol meću: prvog među prvima djeda Vjesta, a do njega Potjeha, te tamo zlatno momče Svarožić zlatnom kupom goste zdravi.

Velika strava uhvati Ljutišu i Maruna, kad se nađoše sami pred ovom strahotom.

- "Da siđemo, brate, na našu krčevinu", - šapnu Marun. I okrenuše i sađoše. Smućeni od tolikoga čuda, stigoše na krčevinu i nikad više onoga puta ni grebena ne mogahu u gori naći.

VII.

Tako bilo i svršilo se.

Marun i Ljutiša poživješe na krčevini. Poživješe dug život kao valjani momci i ljudi, odgojiše čestito koljeno, sinove i unuke. Svako se dobro predavalo od oca na sina, pa i sveti oganj, da se k njemu prilaže po cjepanica svakim danom, kako se nikad ne bi izgasio.

Ele, pravo se bijaše Bjesomar pobojao Potjeha. Jer da nije poginuo Potjeh tražeći istinu, niti bi bjesovi ostavili Maruna i Ljutišu, niti bi na krčevini bilo svetog ognja ni čestitog naroda.

Ovako pak sve izišlo na bruku i sramotu Bjesomara i njegove vojske.

Kad Bjesomaru ona dva bijesa dovukli kožuh Potjehov i na njemu trećeg druga, koji još sveudilj revaše kao sulud, razljuti se strahovito Bjesomar, jer spozna, da im izmakoše sva tri momka. - Od velikoga jada dade on svoj trojici bjesova potkresati rogove, neka hodaju vas život okresani na ruglo svakomu.

Ali isto na Bjesomaru osta najveća sramota. Eno, svaki mu se dan kašlje od svetoga dima, a u šumu nikad ne smije izaći, da ne susretne koje valjano čeljade.

Ništa dakle ne osta Bjesomaru od svega ovoga negoli prazan kožuh Potjehov. I neka mu je, jer Potjeh i onako ne treba kožuh u zlatnome dvoru Svarožićevu.

Datum objave: 16.4.2010.

Srce od licitara

(Srce od licitara, Pripovijetke i pjesme za mladež, Zagreb, 1939.)

Gusti se dim dizao iz hrpa ugljena. Ugljenari sjedili uokolo, garavi kao arapi, a Dorica se igrala nedaleko pletući kite od visoke šumske trave kojom je obrasla čistina. Poveo je otac jutros kad je pošao u šumu da pali ugljen.

Kad su u podne ugljenari pustili posao te pojeli svoj kruh, legli su podalje u travu i igrali se s Doricom, koja je trčala od jednoga do drugoga, draškala jednoga škakljajući ga oštrom travom po vratu, a umiljavala se drugomu kad je htjela što dobiti.

- Ujo, kad ćeš mi opet donijeti srce od licitara? - pitala je mazno jednoga od njih, koji je već legao nauznak, pokrio lice šeširom da mu sunce ne smeta i počeo drijemati.

- U nedjelju, kad pođem u grad - odvrati joj pospano ujo.

- Nedjelja je uvijek tako daleko! A bi li ja sama mogla ići u grad? A kud se ide u grad? Je li daleko? Bi li mogla tamo doći? - pitala je na dušak Dorica.

- Možeš, možeš! - odvrati pola u šali, a pola pospano ugljenar, samo da se riješi male brbljavice. - Evo, idi samo s potokom, on ide ravno u grad. Tamo te licitar čeka sa srcem, velikim ko vrata! - i podmetnuvši ruke pod glavu zaspi.

Tko bi mislio da će se Dorica i zbilja uputiti u grad? Taj mali cvrčak koji je jedva progledao u taj svijet!

Kad su umorni ugljenari pozaspali, uputi se Dorica do nedalekoga potoka, provere se kroz gustu šikaru, koja je diljem uz potok rasla. Poderala je pritom malo svoju crvenu suknjicu, a to joj je bilo veoma žao. Ona je vrlo voljela tu suknjicu, jer je bila crvena i tako nabrana da je u njoj Dorica izgledala mnogo šira negoli je bila visoka. Ali Dorica je bila uvijek tako vesela da je samo njoj tako crvena i tako kratka suknjica pristajala. Na to je zagazila brzim nožicama u potok i razveselila se.

"Lako li ću doći u grad po toj lijepoj čistoj vodi i po mekanom pijesku", nasmije se ona. "A gle, i ova ptičica ide u grad! A ima crveni prslučić, a ja imam crvenu suknjicu!" razveseli se.

Zaista je pred njom skakutala mala, mala ptičica, koja je bila crvena perja na prsima. Skakutala je po potoku s kamena na kamen, okretala veselo malom glavicom i gledala postrance Doricu kao da joj namiguje. A bila je ptičica tako nakostrušena, tako mala a široka da je bilo očito da je ona među ptičicama isto tako mala bebica kao Dorica među ljudima.

Tako su one išle potokom čas ptičica za Doricom, čas Dorica za ptičicom. Dorica se smijala kako se ptičici izmiču tanke nožice po glatkom kamenu, a ptičica je u čudu gledala kako Dorica vadi zlaćani pijesak iz potoka i kako šara nožicama po njemu.

Dakako da su na taj način polako napredovale. Potok je tu dosta blizu izlazio iz šume, ali su one dugo trebale dok su došle do toga mjesta. A kad je pred njima nestalo drveća, kad je uz potok prestala šikara, kad je prestala šuma, a otvorila im se pred očima velika, velika ravnica, nedogledne livade bez jedne sjenke šumskoga hlada, ostanu zapanjene obje - i ptičica i Dorica.

Stajale su u potoku, ptičica na kamenu, a Dorica u pijesku; stajale su na onom mjestu, gdje im je pred očima prvi put pukla ta daleka ravnica; stajale su i pogledale se. A onda ptičica naheri dva-tri puta glavicu, zirne u šumu, zirne na ravnicu, pa na Doricu i - poskokne potokom natrag u šumu. I Dorica pogleda, promisli i - okrene za ptičicom natrag u šumu.

"Neka me čeka licitar sa srcem velikim ko vrata! Ja sam premala za to veliko polje. Ne idem u grad!" pomisli malo ljutito Dorica.

No razvedri se odmah kad vidje kako se veselo ptičica vraća. Opet su se sad vraćale u igri u šumu. Oko njih bilo je sve živo. Šuštilo i lomilo i pucketalo u šikari sad ovdje, sad ondje. Evo tamo zmija mune preko vode, a ondje se opet vere kroz grmlje kosmati rep lisice. "Kako to da lija ne podere svoj rep u šikari, Bože moj?" u čudu mislila Dorica i pokrivala ručicom zaderano mjesto na svojoj crvenoj suknjici.

Ptičica i Dorica nisu se ni sad žurile. Igrale se i s vodom i tankim šibama i pijeskom i cvijećem. Ali čini se da kod ptičica nisu bebice takve pospanke kao kod ljudi. Ptičica je još podjedno bila žustra i bodra i neumorno okretala svoju glavičicu s crnim, živim očicama, ali Doričine očice bile su već jako, jako sanene u toj ljetnoj zapari koja se ljeti i u šumu uvuče.

Tu je pod šikarom bilo uz potok lijepo hladovito mjestance, nad koje su se gipke šibe nadvile kao krov, i tu Dorica malo sjedne, a malo - samo malo - legne, a onda, malo - samo malo - sklopi očice. I čim su se Dorici vjeđe počele spuštati, poče sanjati. Učini joj se da je ptičica sve mudrije i mudrije gleda i začuđeno klima glavicom, te napokon procvrkuta tankim ljudskim glasićem:

- Ne bojiš li se ti, Dorice, ovdje spavati?

- Ne bojim se, jer sam mala i dobra - odvrati pouzdano Dorica; ali začudo, Dorica je sad u snu dakako počela cvrkutati kao i ptičica: "Reci mi, molim te - upita odmah ptičicu - znaš li ti kako je lijepo i slatko srce od licitara?

- Ne znam - odcvrkuta ptičica - ja znam samo to da mama kaže da joj se "srce" steže od straha kad jastreb nad šumom kruži. Ali to nije srce od licitara, to je mamino srce! Nego, znaš li da nama jastreb ništa ne može? - brbljala je cvrkutava ptičica. - Naše je gnijezdo na visoku hrastu, koji ima široko, široko lišće. Mama čisti hrast od crvića i gusjenica koje ga muče, a hrast spusti iz zahvalnosti, kadgod bi za kružio jastreb nad šumom, svoj široki list nad naše malo gnijezdo i sasvim ga pokrije, tako da ga jastreb ne može opaziti.

- A tko zaklanja crviće da ih tvoja mama ne opazi? - pitala je Dorica.

- Ne znam, ali mora da i oni imaju zaklon, jer je katkad mama u brizi čim da nas nahrani kad ih ne može da nađe. Meni je žao jadnih crvića, ali mama kaže da ih neću žaliti kad budem i ja morala hraniti svoje mlade.

- A tko zaklanja jastreba kad lovac na njega puca? - pitala je dalje Dorica, koja je htjela uvijek sve znati.

- I to ne znam! A što me toliko pitaš? Vidiš da je moja glavica ipak još mnogo manja od tvoje. Dakako da ti onda možeš više pitati, negoli ja odgovarati - rascvrkuta nestrpljivo ptičica i okrene zlovoljno Dorici svoj tanki repić i potrese njime.

Uto opazi Dorica kako pliva k njima mala, mala kao srebro sjajna zmijica.

- Zmija! zmija! Bježi ptičice! - vrisne Dorica.

- Aj ne! To je mala, mlada zmijica. Nju je njezina mama nahranila. Ovo je dobra mala zmijica, sita je i ne hvata ptičice; ona bi se rado igrala s nama - reče veselo ptičica.

Zmijica zbilja dođe, pa se igrala s ptičicom, a Dorica je u čudu to gledala. Uto vidi, kako iz šikare ide bucmasta, mala, rutava lisica.

- Lisica, lisica! Bježite! - vikne opet Dorica.

- Nemojte, nemojte bježati - zalaje sitnim glasićem lija. - Rado bih se igrala. Danas sam prvi put izišla iz rupe. Hajde da se poigramo dok mi mama ručak donese.

Sad da ste vidjeli igre! Bebica Dora, ptičja bebica, zmijska bebica i lisičja bebica igrale se, šalile, prebacivale po bistrom hladnom potoku, ko da nikad nije bilo kavge među njihovim roditeljima. Zmija se ovila lisici oko vrata, ptičica joj sjela među šiljaste uši i kljuckala je po njuški, a lisicu je to škakljilo pa ih je obje povalila u plitki potočić. Zatim je otresala svoje vlažno, rutavo krzno, a ptičica dotle lepršala nad njima. Dorica se pak smijala, te smijala.

I baš se Dorica dosjeti da pita zna li koje od njih kako je lijepo i slatko srce od licitara, kad se najednom smrači oko njih.

Ležalo je kao olovo nad njima i oko njih; sunce potamni, čula se neka strašna buka i grozan šum, a okolo njih poče padati teško veliko kamenje kao ono što je u potoku ležalo. Svaki pojedini kamen mogao je ubiti svaku od bebica, koje su se tu igrale. Ali u isti čas kad je kamenje počelo padati, spusti se nad svaku od njih po jedno srdašce.

Bila su to malena srdašca. Jedno kao jabuka, jedno kao orah, jedno kao lješnjak, a jedno kao jagoda veliko (a nijedno "kao vrata" - ko srce od licitara!).

Ta su srdašca bila zlatne boje, a od njih su izlazili kao od sunca zlatni traci, i kako su daleko dopirali ti traci, tako daleko nije kamenje padalo. Kamenje je padalo samo na mala zlatna srdašca, ali ona su ga odbijala i nije ni najmanji kamečak pao na bebice, nad kojima su lebdjela srca.

Bebice su samo znatiželjno gledale kako pada kamenje; slušale su, kako lijepo pucketaju grane koje su se lomile, a nijedno od njih nije ni pomislilo da bi koji kamen i njih mogao pogoditi i da bi to boljelo.

- To je ono srce od licitara! - klikne Dorica pružajući ručice k zlatnom srdašcu, koje je veliko kao jabuka, a odbijalo nad njom kamenje, veliko kao nakovanj.

- Nije, ne! - zacvrči ptičica dignuvši oči do srdašca nad sobom, a to je bilo maleno kao jagoda, a čarobno kao i ono nad Doricom. - Nije to srce od licitara, to je srce moje mame!

U njenoj je maloj glavici bilo valjda upravo dosta pameti da prepozna, gdjegod bilo, pa i u Doričinu snu, srce svoje mame!

- I moje mame! I moje mame! - kliknu mala zmijica, pa onda i mala lisica gledajući na srca koja su ih zaklanjala.

- A onda je i to srce moje mame - ispravi Dorica i opet pruži ručice da dohvati zlatne trake. Osjeti u taj čas kako je nešto diže visoko, visoko i - uto se probudi.

Sad je vidjela da ju je majka podigla i da se žuri s njom kući jer je počela krupna kiša padati, a majka ju je našla gdje spava uz potok. Grmljavina je tutnjila nad mračnom šumom, a Dorici je sad bilo drago što nije pošla preko velikoga polja u grad po srce od licitara. Ma bilo ono i zbilja veliko kao vrata, ne bi je sad tako lijepo zaštitilo od oluje - kao mamino naručje!

Ivana Blić-Mažuranić

Datum objave: 14.4.2010.

Čudnovate zgode šegrta Hlapića

(Hrvatski književno pedagoški zbor, Zagreb, 1913.)

Malim čitateljima

Ovo je pripovijest o čudnovatom putovanju šegrta Hlapića.

Hlapić je bio malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce. A jer je bio takav, zato je srećno isplivao iz mnogih neprilika.

Hlapićevo putovanje bilo je isprva tako lako kao dječja igrarija, pa će čitatelji na početku ove knjige reći: "Što će Hlapiću tolika mudrost i tolika hrabrost na ovako laku putovanju? Zar on treba toliku hrabrost da povede upregnutog magarca na uzdi? Ili treba svoju mudrost da traži izgubljene guske?"

No poslije je Hlapićevo putovanje bivalo sve teže i sve opasnije, kako to već češće biva. Pa kad čitatelji ugledaju maloga Hlapića u velikoj pogiblji i teškim neprilikama, reći će oni: "Zaista je dobro učinio Hlapić što je za svaku sigurnost ponesao sa sobom puno dobrote, mudrosti i hrabrosti kad se u ranu zoru otputio u svijet."

Pa upravo zato svršilo se na koncu sve onako kako je najbolje bilo.

No zato ipak neka nitko ne pobjegne od svoje kuće. Nikomu nije tako zlo kako je bilo Hlapiću kod majstora Mrkonje, a bogzna bi li svaki bio takve sreće na svom putu kao Hlapić. Čudit ćete se ionako da se i po njega sve tako dobro svršilo.

Sjednite dakle na prag i čitajte!

KOD MAJSTORA MRKONJE

I. ŠEGRT HLAPIĆ

Bio je neki mali postolarski šegrt, koji nije imao ni oca ni majke. Zvao se Hlapić.

Hlapić je bio još malen kao lakat, a veseo kao ptica. Cijeli je dan sjedio u poderanim hlačama i crvenoj košulji na malom postolarskom stocu, koji je imao tri noge, i cijeli je dan zabijao klince u čizme i šivao cipele. Cijeli je dan fućkao i pjevao kod posla.

Hlapićev gospodar zvao se majstor Mrkonja, a bio je zao i strašan. Tako je bio velik da mu je glava sezala do stropa u njihovoj maloj sobi. Imao je kuštravu kosu kao lav, a duge brkove do ramena. Njegov glas bio je tako jak i krupan kao u medvjeda. Majstoru Mrkonji dogodila se jedanput u životu velika žalost i nesreća, pa je od onda bio vrlo tvrda srca. Kakva se nesreća dogodila majstoru Mrkonji, to će se istom mnogo kasnije iz ove knjige saznati.

Majstor Mrkonja bio je dakle tvrda srca i vrlo nepravedan, pa je psovao i vikao na Hlapića kad god je bio zlovoljan. Majstorica je bila jako dobra. I njoj se dogodila ista žalost kao i majstoru Mrkonji. No ona je od toga doba postala još bolja i imala je vrlo dobro srce. Hlapića je jako voljela.

Ali se i ona bojala majstora Mrkonje. Kad god bi nosila Hlapiću svježa kruha, uvijek ga je sakrivala pod pregaču da majstor ne vidi, jer je majstor zapovjedio da se Hlapiću daje onaj tvrdi i stari kruh, a majstorica je znala da Hlapić rado jede meki krušac. Hlapić je imao samo jedne poderane hlače i još jedne, koje mu je majstorica načinila od zelenoga sukna. To je sukno ostalo od majstorove zelene pregače, pa je majstor zapovjedio svojoj ženi da načini od toga Hlapiću hlače. Hlapić je imao u tim hlačama tako zelene noge kao zelena žaba, pa ih nije rado nosio, jer su mu se drugi šegrti rugali. Majstor Mrkonja je zapovjedio da ih mora nositi u nedjelju. Hlapić je bio uvijek dobre volje, pa kad je vidio da mora nositi te hlače, počeo se i sam šaliti. Kreketao je "kre-kre" kao žaba kad god je obukao zelene hlače.

Kad su vidjeli drugi šegrti da se Hlapić šali, nijesu mu se više rugali, nego su se igrali s njime u nedjelju i vrlo su ga voljeli. Majstor Mrkonja nije smio vidjeti da se Hlapić igra, jer bi ga odmah otjerao kući.

Tako je živio Hlapić kod majstora Mrkonje i nije mu bilo dobro. Ali on bi ipak bogzna kako dugo tamo ostao da se nije dogodilo nešto što je Hlapića odveć ražalostilo.

II. ČIZMICE

Neki bogati gospodin naručio je kod majstora Mrkonje čizmice za svoga malog sina.

Čizme su bile vrlo lijepe. Njihove sare sjajile su se kao sunce. Sam Hlapić zabijao je klince u te čizme. No kad je gospodin došao sa svojim sinom po čizme i kad je sin obuo čizme, bile su one na nesreću pretijesne. Zato gospodin nije htio čizme uzeti ni platiti, pa se majstor Mrkonja popravdao s njim. Gospodin uza sve to nije htio uzeti ni platiti čizme.

Kad je gospodin otišao, počne majstor Mrkonja bjesnjeti i vikati na Hlapića:

"Ti se, nevaljalče, to skrivio! Ti lijenštino! Ti ništarijo! Ti si kriv da su čizme tijesne!"

Strašno je vikao Mrkonja. Onda uhvati one čizme i izbije Hlapića sa čizmicama po leđima. To je bilo odviše nepravedno, jer je majstor sam krojio čizme, pa Hlapić nije bio kriv što su bile pretijesne. No kad je majstor Mrkonja bio ljutit, onda nije znao što je pravo, a što krivo.

On dakle izbije Hlapića čizmicama po leđima, baci čizme u kut i reče svojoj ženi: "Sjutra ćeš ih u vatru baciti. Neću više da vidim tih čizama. Onda se okrenuo kao lav prema Hlapiću i zagrozio mu se svojom velikom šakom i gromkim glasom: "Čizme će izgorjeti, ali ti ćeš mi, lijenštino, još platiti za njih." To je značilo da će Hlapić još dobiti batina radi tih čizama.

Kad je Hlapić naveče toga dana išao spavati, nije on ni fućkao ni pjevao kao obično, nego je nešto razmišljao.

Hlapić je spavao u kuhinji na podu kraj štednjaka. Tamo je imao jednu tvrdu slamnjaču, poderan gunj i komadić svijeće utaknut u jednom krumpiru, jer nije imao svijećnjaka.

Legne dakle Hlapić na svoju slamnjaču, ugasne svijeću koja je još malo virila iz krumpira i počne razmišljati. Mislio je Hlapić, mislio, a onda odluči da će u noći pobjeći od majstora Mrkonje i da će otići u svijet. Premda to nije bilo lako, a bilo je i pogibeljno, ipak je Hlapić to izveo. Što god šegrt može da zamisli, to može i izvesti.

III. BIJEG

U noći, kad je sve tvrdo spavalo, ustane Hlapić. Oko njega bilo je sve tamno kao u zatvorenoj škatulji.

Tiho kao miš izađe Hlapić iz kuhinje i uvuče se u radionicu. Kad je Hlapić zapalio žigicu, počelo je po podu na sve strane nešto šuškati, pucketati i bježati. To su bili miševi, koji su po noći griskali kožu. No Hlapić se nije osvrtao na njih, jer je imao još puno posla, da se pripravi za putovanje.

Najprije uzme Hlapić komad stare hartije i veliku postolarsku olovku. Onda sjedne na svoj mali stolac s tri noge i počne pisati pismo:

Vi ste htjeli bacati u oganj čizmice. Meni je to žao, pa idem u svijet da ih razgazim. Onda neće biti pretijesne. Budite bolji s Vašim drugim šegrtom. Dajte mu više juhe i mekši kruh. Čizme ću Vam vratiti.

Hlapić

To je Hlapić vrlo dugo pisao jer nije bio baš osobito vješt pisanju. Njegova slova bila su velika i grbava kao kruške.

Kad je Hlapić svršio to pismo, onda ustane vrlo tiho i prikopča pismo na pregaču majstorovu, koja je visjela na zidu. Zatim sjedne i počne pisati drugo pismo:

Draga gospojo!

Hvala Vam na Vašoj dobroti. Ja idem u svijet. Mislit ću na Vas i pomagat ću svakom, kao što ste i Vi meni pomagali.

Vaš Hlapić

Onda opet ustane tiho i prikopča to pismo na pregaču majstoričinu. Majstoričina pregača visjela je također na zidu.

Zatim uzme Hlapić svoju crvenu kožnatu torbu i počne u nju trpati što mu je trebalo za putovanje. Najprije metne unutra komad kruha i komad slanine. To mu je bila njegova večera od jučer, jer je Hlapić bio jučer žalostan, pa nije mogao večerati.

U torbu metne jedan modar rubac, pa jedno šilo, malo dretve i nekoliko komadića kože. Hlapić je, naime, bio pravi mali majstor, a postolar ne može da bude bez šila i dretve, kao ni vojnik bez puške. Zatim metne u torbu još svoj mali nož i bila je puna. Kad je to bilo gotovo, počeo se Hlapić odijevati za put.

Najprije uzme s klina svoje zelene hlače i obuče ih. Malo da nije zakreketao kad ih je obukao, tako je bio naučen na tu šalu! No morao je šutjeti kao miš da se ne probudi majstor Mrkonja, koji je spavao u drugoj sobi.

Zatim uzme Hlapić konac i pokrpa lakat na svojoj crveno košulji, pa je obuče. Iz kuta uzme i one krasne čizmice, radi kojih je jučer dobio batina.

Hlapić malo da nije zazviždao od veselja kad je obukao čizmice, tako su mu krasno stajale! No dakako da ni zviždati nije smio, jer bi se majstor probudio! Zatim je Hlapić htio uzeti svoju kapu. No ona je bila sasvim poderana i zaprljana.

Zato Hlapić uze komad sjajne kože, koja je ostala od čizmica i sašije od te kože široku vrpcu oko kape. Lako je njemu bilo šivati kožu kad je bio postolar!

Kapa se sada sjajila kao sunce i Hlapić je metne na glavu.

Tako je Hlapić bio gotov za putovanje. Imao je na sebi zelene hlače, crvenu košulju, krasne čizmice, sjajnu kapu i crvenu torbu preko ramena.

Izgledao je kao general nekakve čudnovate vojske!

Onda se odšulja Hlapić tiho, posve tiho iz radionice u dvorište.

Na dvorištu je bio svezan pas Bundaš. Hlapić i Bundaš bili su veliki prijatelji, zato Hlapić nije išao sada k njemu, jer je znao da će za njim cviljeti. A Hlapiću je ionako bilo teško i žao ostaviti Bundaša.

Baš kad je Hlapić izašao na dvorište i razmišljao bi li išao zagrliti Bundaša, počne majstor Mrkonja u sobi kašljati. Majstor je samo u snu kašljao. Greblo ga je u vratu, jer je jučer odveć na Hlapića vikao. Kad je Hlapić čuo da majstor kašlje, bilo mu je strašno. Uplašio se, jer je mislio da se majstor Mrkonja probudio: "Bježi sad, Hlapiću, što brže možeš", reče on sam sebi.

Brzo se provuče napolje kroz velika kućna vrata, koja srećom nisu bila zaključana, i bio je na ulici.

Na ulici je bio još crn mrak. Kuće su izgledale velike do neba, a Hlapić je išao po ulici vrlo živo. Nigdje nije bilo nikoga; svi su ljudi još spavali.

Tako je pobjegao Hlapić od majstora Mrkonje.

PRVI DAN PUTOVANJA

I. MALI MLJEKAR

Išao je Hlapić, išao po mraku vrlo dugo ulicama, jer je grad bio velik. Već je bio prošao toliko ulica da ga majstor Mrkonja više ne bi mogao naći.

Još uvijek je išao Hlapić, a onda je počeo svitati dan, pa nije bilo više tako tamno. U posljednjoj ulici grada susretne Hlapić jednoga starca, koji je na malim kolima i na malom magarcu dovezao mnogo posuda s mlijekom u grad.

Kola i magarac bili su vrlo lijepi, ali siromah starac bio je slab i pogrbljen.

Starac je s kolima stao pred jednom trokatnom kućom, koja je bila tako visoka da je na najviše njezine prozore još uvijek mjesec gledao.

Kad je starac s magarcem stao pred kućom, uhvati on jednu posudu punu mlijeka i htjede je odnijeti u kuću. No kako je bio slab, potepe se na prvoj stubi, te malo da nije pao. Počne jadikovati i sjedne na stube pred kućom. Uto dođe Hlapić u zelenim hlačama i crvenoj košulji, s krasnim čizmicama i sjajnom kapom. Kad ga je starac vidio, tako se začudio da je prestao jadikovati.

"Dajte, djede, ja ću vam ponijeti mlijeko u kuću", reče Hlapić.

"A otkuda si ti?" upita djed čudnoga Hlapića.

Hlapić nije rado pripovijedao o majstoru Mrkonji, pa zato reče: "Ja sam šegrt Hlapić. Šalje me car da njegovu sinu razgazim čizme, i ako treba kome pomoći u njegovu carstvu, da mu pomognem."

Starac je znao da se Hlapić šali, ali mu se tako svidio da je prestao jadikovati, pače se i nasmijao.

"U koji kat treba odnijeti mlijeko?" upita Hlapić.

"U treći kat", reče starac.

Hlapić je bio vrlo jak i uhvati tešku posudu, pa je odnese kao pero u kuću.

Na stubama je bio još mrak.

Dođe Hlapić s posudom u prvi, onda u drugi, pa konačno i u treći kat. Treći kat bio je tako visoko da je tamo još mjesec gledao na prozore.

Na stubama je bilo sasvim tamno, a u mraku je ležalo na stubama nešto sasvim crno. Samo su se dvije točke sjajile kao dvije crvene svijeće. To je bila dakako mačka, a njezine su se oči krijesile kao crvene svijeće. "O molim", reče Hlapić mački, "ja sam već donio mlijeko, samo mi izvolite pokazati put."

Mačka digne veselo rep i potrči pred Hlapićem do jednih vrata.

Tu Hlapić potraži zvono i pozvoni.

Sluškinja otključa vrata i otvori.

Kad je vidjela šarenoga Hlapića, uplaši se sluškinja, vrisne u sav glas i pljesne rukama. Mačka se uplaši od njezinoga vriska, pa skoči Hlapiću na glavu, a s glave sluškinji na rame, i onda preko ramena pljus! ravno u lonac pun vode.

Sad da je tko mogao vidjeti tu komediju!

Mačka mijauče, voda štrca, lonac se kotrlja, Hlapić skače da ne smoči čizmice, a sluškinja se smije tako jako da se tresu stakla na prozorima.

"O! O!" smijala se sluškinja, "kakvo si ti šareno čudovište? Jesi li papiga ili djetao ili tko si?"

"Vi se varate, gospođice", reče Hlapić. "Ja sam Hlapić i nosim vam mlijeko. Starac je slab, pa ne može po stubama. No bolje bi bilo da nijeste vikali."

Sluškinja se sad još više smijala.

Zatim uzme od njega mlijeko, a kad je Hlapić s praznom posudom htio otići, uzme sluškinja svijeću i otprati ga po stubama dolje, jer joj se Hlapić svidio.

"A zašto vi, gospođice, ne idete svaki dan sami po mlijeko dolje? Kad možete sad mene dolje pratiti, možete i sami po mlijeko", reče Hlapić. "Starac je vrlo slab, pa ne može nositi mlijeko na treći kat."

Sluškinja se zasrami što se nije sama na to sjetila i obeća Hlapiću da će ići odsada svaki dan sama dolje po mlijeko. Hlapić pak obeća da će joj zato donijeti cvijeća s putovanja.

Kad je Hlapić došao dolje na ulicu k starcu, umoli ga da mu dopusti i dalje raznositi mlijeko, jer su kola još bila puna.

Starac to jedva dočeka, a Hlapić uhvati maloga magarca za uzde i počne razvoziti mlijeko. Pametni magarac znao je sam u koju kuću treba nositi mlijeko i sam je stao svagdje pred kućnim vratima. Hlapić se veoma čudio kako li je to pametan magarac i upitao je starca zašto ljudi tako pametnu životinju nazivaju magarcem ili oslom?

Starac je bio doduše vrlo star, ali ipak nije znao odgovoriti Hlapiću na to pitanje.

"Kad sam se rodio, već su magarci imali to ime", reče starac.

To Hlapiću nije bilo pravo i požalio je što ne zna bolje pisati. "Da znadem bolje pisati, napisao bih jednu knjigu o tome da se te pametne životinje okrste ljepšim imenom, a ime magarac ili osao da se ostavi za one stvorove koji ga zaslužuju", reče Hlapić.

Međutim se pametni magarac nije brinuo o tom kako ga ljudi nazivlju, niti o tom što govore Hlapić i starac o njem, nego je stao i nadalje pred onim vratima gdje je trebalo.

Hlapić je svakiput uhvatio posudu s mlijekom i brzo kao vjetar trčao uza stube.

Tako su kola bila začas prazna. Samo je ostala jedna mala posuda starcu za zajutrak.

Starac se zahvali dobromu Hlapiću i dade mu da se napije slatkoga mlijeka. Zatim ode starac s magarcem i sa svojim kolima dalje, a Hlapić ode svojim putem.

Već je bio bijeli dan.

Još malo je išao Hlapić, a onda izađe iz grada. I opet je još malo išao, pa nije bilo više nijedne kuće, već samo velika polja, grmlje, drveće i dugačka cesta. Grad se više nije vidio.

"Hvala Bogu", reče Hlapić i sjedne pod jedno drvo.

Bio je tako dremovan, jer je u noći malo spavao. Zato metne crvenu torbu pod glavu i legne u duboku travu.

Trava je bila mekana, ali je ipak bilo dosta tvrdo na njoj ležati. Ipak Hlapić usne slatko kao zec u travi.

Neka samo spava. Glavna je stvar da je majstor Mrkonja daleko - a još je glavnije da Hlapić ne zna koliko ga dobra, a koliko zla čeka na tom putu.

Kad bi on to znao, ne bi tako mirno spavao.

II. VELIKA SE GLAVA POKAZUJE U TRAVI

Hlapić je spavao vrlo dobro i dugo u travi.

Kraj njega je po cesti prošlo mnogo kola, mnogo seljaka i seljakinja. Konji su toptali po cesti, ljudi razgovarali i vikali, kola su škripala, a guske, što su ih seljakinje nosile u grad, gakale su.

Hlapić je spavao i nije baš ništa čuo, kao da ima bazgu u ušima. U visokoj travi nije ga nitko vidio. Tako je došlo i podne. Na cesti nije bilo već nikoga.

Najedanput počne se Hlapić buditi. Čuje on kako se nešto vuče po travi, kako se šunja i šunja. Sve bolje i bolje čuje kako nešto tapka i tapka. A onda začuje već sasvim blizu sebe kako netko teško diše i duva.

To mu je bilo čudnovato.

Hlapić je bio dremovan, pa nije još dobro vidio ni čuo. Zato se htjede malo podići da vidi što se to šunja i što to tapka u travi primičući se sve bliže i bliže k njemu.

U taj čas pokaže se iz trave sasvim blizu Hlapića jedna velika, kuštrava, žuta glava i isplazi naprama Hlapiću dugačak i crven jezik.

To je bilo zbilja vrlo čudnovato i dosta strašno. Možda bi se tko drugi i uplašio. No Hlapić samo skoči i zagrli onu veliku kuštravu glavu!

To je, naime, bio njegov dragi pas Bundaš. Bundaš je za Hlapićem utekao od majstora Mrkonje, i tako je dugo njušio i tražio i trčao dok nije Hlapića našao.

Bundaš počne svojim dugim crvenim jezikom lizati Hlapiću ruke, a Hlapić ga je neprestano grlio i grlio.

"To je lijepo, dragi moj Bundašu!" govorio je Hlapić.

Onda se od veselja počeše prebacivati i kotrljati po travi kao dvije lopte. Kad im je bilo toga već dosta, reče Hlapić: "No, a sada izvoli sjesti, pa ćemo objedovati."

Bundaš je bio tako veseo da je samo skakao za muhama i skakavcima.

Hlapić je sio na travu, izvadio iz torbe svoj kruh i slaninu i mali nož. Onda se prekrstio, skinuo kapu i počeo jesti. Jedan komad slanine metao je sebi u usta, a drugi je bacao Bundašu. Bundaš je svaki komad dočekao u uzduhu i u isti čas progutao.

Zatim je odrezao Hlapić komad kruha sebi, i drugi bacio Bundašu. Šćap! učini Bundaš i kruha više nije bilo!

Tako su Hlapić i Bundaš dakako dosta brzo svršili objed, a onda ustali i pošli dalje na put.

Bilo je vruće, a cesta je bila dugačka, bijela i prašna.

III. KUĆA S PLAVOM ZVIJEZDOM

Dugo su Hlapić i Bundaš veselo išli po cesti. No konačno su ih već počeli i tabani peći.

Baš su došli do jedne male sirotinjske kućice. Kućica je bila okrpana i naherena, a imala je dva prozorčića. Dolje ispod prozorčića bila je narisana plavom bojom velika zvijezda. Ta se zvijezda već izdaleka vidjela, pa je radi nje cijela kuća izgledala kao starica kad se smije.

U kući je netko jako plakao. To je Hlapiću bilo žao i on se sjeti kako je rekao da ide po svijetu da pomogne komu treba. Zato uniđe u kuću da vidi što se tamo dogodilo.

U sobi je našao Hlapić jednoga dječaka koji se zvao Marko i koji je sam sjedio na klupi i plakao. Bio je tako velik kao Hlapić, a plakao je jer je izgubio na paši dvije guske. To dakako nije bila najveća nesreća, ali kako za koga!

Marko nije imao oca, a njegova majka bila je siromašna, pa je zato Marko morao paziti na guske jer je svaka guska vrijedila tri stotine kruna.

Kad je Hlapić u zelenim hlačama, s crvenom košuljom i sjajnim čizmicama došao u sobu, Marko se tako začudio da je širom otvorio usta i prestao plakati.

"Zašto si tako jako plakao?" upitao je Hlapić Marka.

"Izgubio sam na paši dvije guske", odgovorio je Marko i počeo još jače plakati.

"To nije ništa", reče Hlapić. "Mi ćemo ih naći. Hajdemo ih tražiti."

Bundaš, Hlapić i Marko pođu tražiti guske.

Blizu je bila jedna velika voda, kraj koje je Marko uvijek pasao guske, pa je sada odveo do te vode Bundaša i Hlapića. Hlapić još nikada nije vidio tako velike vode jer je dosada uvijek živio u gradu. Oko vode bilo je puno grmlja, a daleko prijeko, kraj obale, rasle su šibe iz vode.

Kad su došli tamo, počeo je Marko opet plakati.

"Joj, joj! nikad neću naći svojih gusaka." Marko je tako jako plakao da mu je Hlapić morao posuditi svoj plavi rubac iz torbe za brisanje suza.

I Hlapiću se činilo da se ne mogu naći kraj tako velike vode dvije guske, koje su tako male. No nije htio to reći da ne ražalosti Marka, već je počeo s njim tražiti guske po grmlju. Bundaš je dotle trčao, njušio i lajao oko njih sve jače i jače.

Najedanput se zatrči kuštravi Bundaš i skoči u vodu te počne plivati preko one velike vode.

"Bundaš! Bundaš!" zvao je Hlapić, ali Bundaš ne mari, samo trese glavom i pliva dalje na drugu stranu vode, pa se izgubi među šibama.

Hlapić je već mislio da je njegov Bundaš izgubljen. A da se Bundaš izgubio, zaista bi i Hlapić plakao! No Hlapić nije mogao sad plakati, jer je svoj rubac posudio Marku. A nije imao vremena da plače, jer se preko vode u granju čulo mahanje i lupanje krilima i glasno gakanje, pa još glasnije lajanje. To su dakako bile Markove guske koje je Bundaš tražio i našao preko vode u grmlju. Tamo dakako ni Marko ni Hlapić ne bi nikad mogli doći.

Marko je skakao od veselja kad je Bundaš počeo tjerati guske k njemu. Guske su plivale naprijed i otvarale širom kljun te srdito gakale. Bundaš je plivao za guskama, tjerao ih i isto tako srdito lajao.

No sve se dobro svršilo i Bundaš srećno dotjera guske do Marka i Hlapića, pa izađe veselo iz vode.

"Kako si ti pametan! Kad obogatim, kupit ću ti kobasicu za deset kruna", rekao je Hlapić Bundašu.

Onda uhvati Marko jednu, a Hlapić drugu gusku, pa ih metnu pod pazuho i odu kući. Bili su tako veseli da su fićukali po putu kao kosovi.

Dok su tako išli, reče Marko Hlapiću:

"Alaj ima tvoj Bundaš veliku glavu!"

"Zato i jest tako pametan", reče Hlapić. "Da si ti imao tako veliku glavu, našao bi guske bez Bundaša!"

Uto su došli k Markovoj kući. Markova majka bila je već kod kuće, pa je dopustila Hlapiću da može kod njih spavati, jer je bila vrlo srećna što je Bundaš našao guske. Tako je Bundaš priskrbio Hlapiću prvo noćište. Već je bila večer, pa su Marko i Hlapić sjeli na veliki kamen pred kuću i dobili u šarenoj zdjelici žganaca s mlijekom i dvije velike drvene žlice.

Dok su večerali, upita Hlapić Marka:

"A tko je narisao onu plavu zvijezdu na kućici?!"

"Ja", odgovori Marko. "Kad je mati ličila sobu, uzeo sam boju, pa sam narisao zvijezdu. Mislio sam da će moje guske poznati kućicu po zvijezdi. Ali sad vidim da je to badava bilo i da guske idu preko vode, bila ili ne bila zvijezda na kući."

No Hlapić je dobro upamtio tu plavu zvijezdu. I svaki koji čita ovu knjigu neka je upamti. To će mu trebati kad dođu ozbiljni dani po Hlapića.

Tako su razgovarali Marko i Hlapić i večerali, a onda je dobio i Bundaš žganaca. Zatim odoše svi spavati.

Dakako da Hlapić nije ni u sobi ni u postelji spavao, jer u kućici nije bilo za njega mjesta.

Hlapić je spavao na štali.

U dvorištu je, naime, bila jedna mala i stara staja, a na staji sijeno.

Hlapić se morao penjati na tavan po ljestvama, a onda se morao uvući kroz jedan mali otvor na tavanu. Kad je već bio na tavanu, okrene se Hlapić, pruži glavu kroz otvor i vikne:

"Laku noć!"

U dvorištu nije bilo više nikoga. Bila je crna noć, pa je dvorište izgledalo kao velika crna rupa. Gore na nebu bilo je toliko zvijezda koliko ih Hlapić još nikada nije vidio.

Onda Hlapić izuje i obriše svoje krasne čizmice, pa legne u sijeno i zaspi.

Pred štalom je spavao Bundaš, na štali je spavao Hlapić, a u štali je spavala jedna lijepa šarena krava.

To je bio prvi dan Hlapićeva putovanja i srećno je prošao. Bog zna kako će mu biti drugi dan!

DRUGI DAN PUTOVANJA

I. HLAPIĆ I KAMENARI

Ujutro rano počeli su kokoti pjevati i guske gakati, počela je krava zvoniti i počeo je Bundaš lajati i cviljeti jer nije vidio Hlapića.

To je bila takva halabuka da se Hlapić probudio i mislio u prvi čas da je u menažeriji. Na selu je svako jutro takva halabuka kao u menažeriji, samo Hlapić toga dosad nije znao.

Hlapić se dakle probudi, obuje čizmice i sađe s tavana po ljestvama. Zahvali se Markovoj majci, a ona mu dade veliki komad kruha i tri kuhana jaja na put.

Hlapić i Bundaš odu dalje na put, i to je bilo jedino mirno prije podne što su ga oni proživjeli na svom putovanju.

Išli su, naime, neko vrijeme veselo i bez brige, a onda su došli do jednoga mjesta na cesti gdje su sjedjeli ljudi s dugačkim čekićima i tukli kamen za cestu. Nekoji od tih ljudi imali su velike crne naočale, jer su se bojali da im koji komadić skoči u oko. Drugi nijesu imali naočale i nijesu se bojali, nego su veselo pjevali.

Ti su se potonji Hlapiću većma svidjeli i k njima je on odmah sio da s njima pjeva. Hlapić je dobro poznavao njihovu pjesmu, jer svi veseli ljudi jednako pjevaju.

Kad su se već napjevali, upita Hlapić kamenare da li je putnicima teško na putu? Kamenari su dakako dobro znali odgovoriti na to pitanje, jer oni uvijek sjede na cesti i vide svakog putnika.

Jedan kamenar odgovori Hlapiću:

"Onomu koji ima jake cipele, čvrste šake i pametnu glavu dobro je na putu."

"A onomu koji toga nema?" upita Hlapić.

"I onomu je dobro, jer mu ionako već u prvom selu dodija putovanje i krene kući", odgovori kamenar.

Nato se Hlapić digao da putuje dalje. No prije njegova odlaska još su se dobro nasmijali jednoj zgodi.

Došlo je, naime, odnekud jedno sasvim malo šareno tele, koje je išlo, a da ni samo nije znalo kuda. Mali telići doduše idu, ali nikada ne znadu kuda. I upravo to malo šareno tele htjelo je da se potuče s Hlapićem. Nagnulo je svoju šarenu glavu i poskočilo da udari Hlapića.

"O! o! potucite se!" počeše se smijati kamenari, "upravo ste par!"

"Jednako smo doduše veliki, ali nijesmo par!" odvrati Hlapić, nasmije se, zasuče rukave i potuče se sa šarenim teletom.

Dva-tri puta se čulo: pljes! pljes! pa onda: tuku! tuku! Hlapić je udarao svojim čvrstim šakama, a tele svojom šarenom glavom. Tele poskoči dobro natrag da se jače zatrči na Hlapića.

"O! o! samo se dobro zatrči!" vikne Hlapić teletu.

Nato Hlapić odskoči nastranu, a tele, kako je nagnulo glavu tako potrči pokraj Hlapića i - eto ti ga na! - skotrlja se naglavce u jarak kraj ceste kao bundeva.

Hlapić je objema rukama pljeskao o koljena, te se smijao dok se tele koprcalo dolje u jarku. Kad se tele diglo na svoje tanke noge, podiglo je svoj šareni rep i pobjeglo na onu stranu gdje se sjetilo da mu je majka.

Hlapić i kamenari gledali su za njim i smijali se. A onda odsuče Hlapić svoje crvene rukave i reče:

"Ja sam već odavno čitao u šoštarskom kalendaru: 'Gdje se lud s mudrim bije, tu jednaka borba nije.'"

Nato se Hlapić oprosti od kamenara, a oni rekoše:

"Putuj srećno! Tvoje su čizme jake, a da imaš dobru glavu i čvrste šake, to smo sada vidjeli."

To je Hlapiću bilo milo čuti i on pođe dalje na put.

Toga dana bila je velika omara, pa će sigurno uveče biti bljeskanja, kiše i grmljavine.

II. CRNI ČOVJEK

Predveče toga dana bio je Hlapić još uvijek na cesti. On je taj dan prošao već jedno selo, ali nije htio u njemu stati, jer je htio da što dalje uteče od onoga grada gdje je bio majstor Mrkonja.

Hodao je dakle Hlapić, hodao po cesti, ali predveče počne najedanput duvati jak vjetar, počne bljeskati i grmjeti. Najprije je grmjelo izdaleka i slabo, a onda sve bliže i bliže i sve jače.

Grmljavina je tutnjela kao da se željezna kola po nebu voze. Bundaš se bojao grmljavine i stisnuo se k Hlapiću. "To nije ništa", reče Hlapić i pođe dalje. Onda bljesne još jače i začuje se strašan udarac groma u daljini. Bundaš se strese od straha, ali Hlapić reče: "I to nije ništa. Hajdemo dalje."

Morao je držati kapu da mu je vjetar ne odnese, jer je silno duvao. Onda su došli tako crni oblaci da je postalo gotovo tako tamno kao u noći. Samo kad bi bljesnulo, vidjelo se cijelo nebo kao da vatra gori na njemu.

Počela je padati kiša u krupnim kapljama.

"Sada se moramo sakriti", reče Hlapić, koji se najviše brinuo za svoje čizme. Hlapić je gledao oko sebe i nije znao kuda bi se sakrili, jer je svuda bilo samo polje i drveće, a nigdje kuće ni čovjeka.

Bilo je vrlo dobro što su Bundaš i Hlapić bili zajedno. Više puta bio je pametniji Bundaš, a više puta Hlapić, pa su tako uvijek pomagali jedan drugomu.

Ovaj put bio je Bundaš pametniji. Na cesti je bio most, a Bundaš počne vući Hlapića pod taj most.

"Ti si uistinu pametan", reče Hlapić Bundašu, i uvuče ga pod most.

Kad se Hlapić počeo vući pod most, najedanput se uplaši.

A tko se i ne bi začudio i uplašio! Pod mostom je sjedio neki čovjek u dugoj crnoj kabanici s poderanim šeširom na glavi. Bundaš počne strašno lajati na njega. Sad je opet Hlapić bio pametniji od Bundaša, jer je pravo mislio: treba uvijek biti ljubazan i uljudan!

Zato zapovjedi Bundašu da šuti, a on pozdravi čovjeka:

"Dobar dan", reče Hlapić.

"Dobar dan", odgovori čovjek: "Otkuda si ti ovamo došao?"

"Napolju pada kiša, a meni je žao mojih čizama. Hoćete li dopustiti meni i Bundašu da ostanemo ovdje?" pitao je Hlapić.

"Možeš ostati", reče čovjek. "Ali ovdje nije baš jako lijepo."

Pod mostom je zbilja bilo tijesno i ružno. Tamo se nije moglo stajati, nego samo sjedjeti ili čučati.

Vjetar je strašno duvao, kiša je s tučom udarala po mostu kao da čekići tuku, a grmljavina je bila tako jaka da se nije pod mostom moglo razgovarati, jer nije jedan drugoga čuo.

Tako su Hlapić, Bundaš i taj čovjek čučali pod mostom.

Bundaš je neprestano mrmljao na onoga čovjeka, a ni Hlapiću nije se baš sviđao. Hlapiću bi milije bilo da je bio sam s Bundašom pod mostom.

Kiša je padala dugo, a grmjelo je još uvijek jednako. Već je bila večer.

"Morat ćemo ovdje ove noći spavati", reče onaj čovjek.

Hlapić je vidio da čovjek ima pravo, jer je napolju lijevala kiša, pa se nije nikud moglo.

Pod mostom bilo je slame, kao da je već netko ondje spavao.

Hlapić razastre slamu i načini ležaj za sebe i onoga čovjeka.

Onda izuje čizmice, obriše ih i metne kraj sebe. Torbu metne pod glavu i legne na slamu.

Onaj se čovjek zamota u svoju kabanicu, pa i on legne na slamu.

Hlapić rekne: "Laku noć", a čovjek odvrati: "Laku noć."

Sad se Hlapić prekrsti naglas.

A onda polako digne glavu da vidi hoće li se i onaj čovjek prekrstiti. No on se nije prekrstio, nego se samo okrenuo i počeo hrkati kao vuk.

To se Hlapiću nije dopalo. Zato se još jedanput prekrsti, a onda zagrli Bundaša, jer mu je bilo malo zima pod mostom, pa mirno zaspi.

To je bio drugi dan Hlapićeva putovanja. Baš jako ugodan nije bio, ali na svakom putovanju ima neprilika! A Hlapić se veselio kako će sjutra obući svoje čizmice i poći dalje u svijet. I tako je ipak veselo zaspao.

TREĆI DAN PUTOVANJA

I. VELIKA ŽALOST

Tako su spavali pod mostom Bundaš, Hlapić i onaj čovjek u crnoj kabanici. U noći je najedanput Bundaš počeo mrmljati i lajati. Hlapić je bio jako dremovan, pa zagrli Bundaša još jače i reče:

"Šuti Bundaš!" Bundaš je nato zašutio i oni su dalje spavali.

Kad je već bio dan, probudi se Hlapić. Odmah je vidio da onoga čovjeka u crnoj kabanici više nema. Otišao je dok je Hlapić spavao. Hlapiću to baš nije žao bilo. On veselo ustane i htjede da obuje svoje čizme.

No što je Hlapić sada vidio, bilo je strašno! Nema njegovih čizmica. Nema ih niti na slami, niti pod slamom. Nigdje ih nema! Nema ih, pa nema! Odnio ih onaj čovjek.

"O Bože moj!" uzdahnuo je Hlapić kad je vidio da nema čizmica. Od žalosti je sklopio ruke i ostao jedan čas zamišljen.

Svako bi dijete plakalo da mu tko ukrade tako lijepe čizmice. Dakako da bi plakalo svako dijete da ostane boso na veliku putu! No Hlapić nije plakao. On je jedan čas razmišljao, a onda je skočio na noge, zovnuo Bundaša i rekao:

"Hajdemo, Bundašu, tražiti onoga čovjeka. Mi ćemo ga naći makar ga tražili deset godina i dobit ćemo čizme, pa da ih je objesio u sam carski dimnjak!"

Tako je Hlapić pošao bos dalje na put da traži svoje čizmice.

To je bio početak njegovih najčudnijih doživljaja. Nije bio lak posao tražiti sada čizme. Ta zemlja je jako velika pa je na njoj puno takvih mjesta na koja je mogao crni čovjek sakriti čizme.

II. DJEVOJČICA NA PUTU

Išao je tako Hlapić, išao po cesti i razmišljao je tako kao da ide u četvrti razred pučke škole. Ali on nije išao u školu, nego je išao po svijetu tražiti svoje čizmice, a to je gotovo još i teže.

Kad je Hlapić tako hodao već po sata, opazi pred sobom na cesti jednu lijepu malu djevojčicu.

Djevojčica je imala spuštene kose, a na ramenu je nosila malu zelenu papigu. Išla je brzo, jer je i ona putovala. Zato je nosila u ruci svežanj povezan u crvenom rupcu. U svežnju su bile njezine haljine i rubenine, pa druge stvari.

Ta je djevojčica bila iz jednoga cirkusa, a zvala se Gita. To je malo čudno ime, ali u cirkusu ima mnogo čudnih stvari.

Hlapiću se Gita već izdaleka činila vrlo lijepa, jer je imala plavu opravicu sa srebrnom vrpcom opšivenu. Opravica je doduše bila dosta poderana, ali ništa zato! Gita je imala i bijele cipele sa zlatnom kopčom. I cipele su bile dosta stare i pokrpane, ali i opet ništa zato! Gita se Hlapiću ipak jako lijepa učinila, pa se požurio da je stigne.

"Dobro jutro!" reče Hlapić kad je došao do Gite. Ali pomislite kako li se začudio kad mjesto Gite odgovori njezina papiga: "Dobro jutro! Dobro jutro! Dobro jutro!"

Tri puta rekla je papiga "dobro jutro". Bila je tako brbljava da bi osam dana neprestano govorila "dobro jutro" da je nije Gita primila za kljun. Zatim počnu Gita i Hlapić razgovarati.

Gita je Hlapiću pripovijedala da ju je njezin gospodar ostavio u jednom selu jer je bila bolesna. Gospodar je otišao s cirkusom dalje preko dva sela i jednoga grada u treće selo i rekao je Giti da dođe.

"Sada putujem pješice u treće selo", reče Gita. "To je vrlo daleko i dosadno."

"I ja putujem", reče Hlapić, "hajdemo zajedno."

"Hajdemo", reče Gita. "Ja sam vrlo žalosna. Jutros mi je netko ukrao na cesti škatulju dok sam išla na zdenac da se napijem vode. U škatulji sam imala svašta, i moje zlatne naušnice bile su unutra."

"A meni je netko ukrao čizmice", reče Hlapić. "Nemoj se žalostiti. Naći ćemo i naušnice i čizmice. Hajdemo samo dalje."

"Hajdemo", reče opet Gita, "ali sam jako gladna!"

"Bože moj", mislio je Hlapić, "teško je s djevojčicama! Malo prije bila je žalosna, a sada je opet gladna."

Ipak se Gita sve većma sviđala Hlapiću, pa zato reče on naglas:

"Naći ćemo već u selu posla, pa onda nećemo biti gladni. A kakav posao ti umiješ raditi, da se možemo ponuditi kakvom seljaku u službu?"

To je pitao Hlapić, a Gita odgovori ponosno:

"O, ja znadem svašta! Znam jahati, znam stajati na konju, znam skakati kroz obruč, znam se loptati s dvanaest jabuka najedanput, mogu gristi najdeblju staklenu čašu, a i pojesti je i još svašta takva znam što se radi u cirkusu."

Sada se Hlapić počeo tako jako smijati da vi sebi to ne možete zamisliti! Tako se smijao da mu je s glave kapa pala.

"Ovo sve što ti znaš neće nam baš mnogo koristiti u nijednoj službi. Ako se budeš loptala s jabukama, pa grizla i gutala čaše, onda te neće nijedan seljak u službu primiti!" rekao je Hlapić.

Gita se na to rasrdila. Ali Hlapić joj dade posljednji komadić kruha iz torbe, a zatim pođu svi skupa dalje na put da traže posla u selu. S jedne strane išao je Hlapić, a s druge Gita, a u sredini Bundaš. Giti na ramenu bila je papiga. To je bilo vrlo šareno i čudno društvo na cesti.

III. NA SJENOKOŠI

Hlapić je tako lijepo zviždao putem da su vi skupa stupali oštro i brzo kao vojnici. Zato su brzo i došli u prvo selo. Tamo je jedan gospodar kosio sijeno i imao mnogo težaka.

Hlapić priđe gospodaru i upita ga:

"Trebate li dobrih težaka?"

Gospodar se začudi, jer su Hlapić i Gita bili tako maleni i šareni, i jer su imali papigu i psa.

"A zašto ste vi dobri težaci?" upita ih gospodar.

"Zato jer ništa ne znamo, a rado bismo sve naučili", odgovorio je Hlapić.

Gospodaru se svidio taj odgovor i premda još nije imao takvih težaka, kao što su bili Gita i Hlapić, to ih je ipak primio u posao i rekao im da prevrću pokošenu travu. On je imao mnogo težaka da što brže posuši sijeno.

Težaci su baš jeli zajutrak, pa su dali Giti i Hlapiću slanine i kruha.

A kad su se najeli, odu svi na posao. Papigu i svoj svežanj metnula je Gita na jednu granu.

Hlapić i Gita dobili su u ruke velike drvene vile i morali su okretati sijeno i slagati ga na kupove.

Hlapić je bio vrlo jak i spretan i radio je odmah taj posao tako vješto da je sijeno sve frcalo oko njega kao perje.

No Gita je bila lijena pri poslu. Njoj je bilo dosadno raditi, jer u cirkusu nije naučila nikakav ozbiljan posao.

Ona je dakle dva, tri puta mahnula vilama, složila je nekakav nahereni kupčić sijena i odmah sjela na njega.

"Hlapiću, meni je vruće", rekla je najprije Gita. Ali Hlapić nije slušao, već je dalje radio.

"Hlapiću, ja sam opet gladna", rekla je malo poslije Gita.

Hlapić nije opet ništa odgovorio, nego je radio. On je tako lijepo slagao sijeno, kao duhan u škatulju, i načinio je već tri visoka kupa, kao tri tornja. Gita se pak još većma ljutila što Hlapić ne odgovara, a bilo joj je ionako sve dosadnije raditi.

Počela je zato najprije srdito mahati vilama, pa ih je prebila. Zatim je počela grepsti grabljama tako ljutito po travi da su odmah ispala tri zupca iz njih. Napokon je počela od srditosti miješati suhu i svježu travu zajedno, kao da je kaša u loncu. Kad je to vidio gospodar, pomislio je:

"Ja ne trebam takvoga težaka! Tko ne radi, ne treba ni da jede."

Zatim je podigao sa zemlje dugačku šibu i pošao je prema Giti da je otjera s posla. Tako uvijek čine seljaci sa svakim lijenim težakom.

Kad ne bi tako radili, onda bi bilo bolje da i ne počinju kositi travu. Kad se opet ne bi trava kosila, onda bi narasla tako velika da bi se sve lijenštine u nju sakrile i cijeli dan spavale. Ovako je dakle najbolje.

No Gita je već izdaleka opazila da ide gospodar sa šibom. Ona dakako nije htjela čekati da gospodar dođe blizu, nego je brže-bolje bacila grablje, uhvatila svoju papigu i dosegla svoj svežanj, a onda pobjegla vješto kao vjeverica u grmlje. A Bundaš, koji se također vrlo rado igrao, potrči odmah za njom.

U grmlju su težaci imali jedna sasvim mala kola, na kojima su dovezli vodu za piće. Tamo iza tih kola sakrila se Gita s Bundašem. "Da te nijesam više vidio!" vikne za njom gospodar.

Tako je Gita ostavila posao i bogzna kakva je misao niknula u njezinoj cirkuskoj glavici!

Hlapić je sve to vidio i nije mu bilo pravo. On je ostao kod svog posla i mislio je ovako: "Gita nije kriva što ne zna raditi, kad je nije nitko učio poslu. A sada, kad već zajedno putujemo, moram se ja brinuti za nju, pa ću joj dati polovicu svoje večere."

Tako je mislio dobri Hlapić i ostao je kod posla. Radio je hitro i veselo cijeli dan da zasluži večeru za sebe i Gitu.

Gita, Bundaš i papiga nijesu se do navečer više pokazali. Objedovali su valjda kupine i jagode u grmlju, a što su inače cijeli dan radili, to se istom navečer vidjelo.

To je bila vesela večer, pa je vrijedno da se cijela ispripovijeda, premda inače nije važna. No mnogim je ljudima ionako najvažnije ono što je veselo.

IV. PREDSTAVA

Kad je, naime, bio posao navečer gotov, sjeli su svi težaci za večeru. Bilo ih je tako mnogo da su sjedjeli za stolom koji je bio pet metara dugačak. A taj sto stajao je pod velikim hrastovima. Gazdarica im je donijela četiri velike zdjele graha i tri još veće zdjele krumpira. Hlapić je sjedio s težacima za stolom i večerao.

Hlapić je baš razmišljao kako li će naći Gitu i odnijeti joj večeru. U taj čas začuje se iz grmlja kako netko trubi u malu trublju. Svi se težaci osvrnu onamo i tako se začude da su im svima popadale žlice iz ruku.

Što su vidjeli na putu između grmlja, bilo je zaista krasno.

Na malim kolima vozila se Gita u zlatnoj opravi. Kola su bila sva iskićena cvijećem. U kola je bio upregnut Bundaš. I užeta i uzde od konopa sve je bilo okićeno cvijećem, a Bundaš je osim toga imao na repu svezane tri široke crvene vrpce. Naprijed na kolima bila je utaknuta visoka šiba, a na šibi je bio mali kolobar. Na kolobaru njihala se papiga.

No najljepše bilo je ovo:

U kolima sjedjela je Gita, kao kraljica u zlatnoj haljini sa spuštenim kosama, pa je trubila u malu zlatnu trublju. Trublju, haljinu i vrpce izvadila je dakako Gita iz svog svežnja.

Bundaš je vukao okićena kola upravo prema težacima.

Kako li je taj mudri Bundaš mogao naučiti za jedan dan voziti kolica, to je Gitina tajna. Prava je sreća da Hlapić ima na svom putovanju takvoga druga koji je i u veselju i u žalosti mudar i dobar!

Svi su se težaci počeli smijati i radovati, tako je krasno bilo vidjeti Gitu u kolima, a Bundaša pred kolima. Kad se Gita dovezla k težacima, počela je predstava.

Gita je skočila s kola, prostrla je veliku plahtu od sijena i naklonivši se počela je plesati. Plesala je, okretala se kao zvrk, skakala je kao ptičica, a uza to udarala u mali bubanj.

Plešući provlačila se kroz jedan mali obruč, koji je u ruci držala. Obruč se pričinjao tako tijesan, da ne bi mogla Gita kroz njega proći. Ali ona je plešući klizila svaki čas kroz taj obruč kao da je vila.

To je bilo krasno, ali onda je došlo još nešto ljepše.

Od jednog hrasta do drugoga svezala je Gita visoko gore jedno uže. Popela se hitro kao mačka na uže i počela je hodati na onom tankom užetu visoko u uzduhu. Izgledala je kao lastavica, jer je širom raširila ruke.

Hlapić je sav prestrašen potrčao pod uže da uhvati Gitu ako bi pala dolje. No Gita se smijala i hodala je u visini po tankom užetu tako sigurno kao drugi čovjek po zemlji. Kad je bila na kraju užeta, kliznula se po jednoj grani na zemlju tako lako kao da je ptica.

"O! O! To još nijesam vidio," rekao je Hlapić.

"O, sada ćemo lako naći Gitinu škatulju i moje čizmice", pomisli zatim veselo Hlapić: "Ako ih je onaj crni čovjek sakrio u podrume, Gita se tako vješto provlači kroz tijesni obruč da će se i kroz mišju rupu provući u podrume. Ako ih je sakrio na tavan, Gita tako sigurno hoda u visini da će se odšetati preko svih krovova na sve tavane i naći čizmice i škatulju."

Dakako da se Hlapić varao kad je tako mislio. Gita je, naime, naučila provlačiti se kroz obruče i hodati po užetu baš samo radi toga da se provlači kroz obruče i da hoda po užetu. A druge nikakve koristi neće ni Hlapić ni tko drugi ikada imati od te njezine velike vještine.

Svi su se težaci, međutim, čudili Gitinoj umjetnosti tako da su zaboravili na svoj grah i krumpir.

Uto je Gita pristupila opet k svojim kolima i uzela onu šibu s papigom pa je digla uvis. Zatim je udarala polako nogom u bubnjić i počela pjevati neku čudnu pjesmu, koju razumiju samo komedijaši i papige.

Papiga se nato počela vrtjeti na onom kolobaru. Vješala se nogama i spuštala glavu dolje, vješala se kljunom i spuštala noge da vise, a poslije se opet prenavljala i nakretala glavu kao gospojica na šetnji. I plesala je s noge na nogu kao medvjed. Napokon je zafućkala kao željeznica i počela se prevrtati po kolobaru.

Prevraćala se tako brzo i toliko puta okolo kolobara da bi zaista mogao tkogod posumnjati je li to papiga ili opica, što je uostalom svejedno.

A onda je došlo posljednje iznenađenje i svi su se tako nasmijali kako je to već obično na završetku svake predstave. Gita je, naime, podigla šibu s papigom visoko, kliknula "Laku noć" i mahnula je šibom i papigom naprama Hlapiću. Papiga ni pet ni šest već odleti i sjedne Hlapiću na rame, uzme mu kapu s glave, baci je na zemlju i počne kriještati i vikati: "Klanjam se! Klanjam se! Laku noć!"

Ah, kako su se svi težaci, a i gospodar tomu smijali! I Gita je kriještala od smijeha kao papiga. Samo Hlapić je stajao kao okamenjen od čuda s papigom na ramenu, jer se zaista tomu nije nadao.

"Laku noć! Laku noć!" počeli su vikati težaci, a napokon i sam Hlapić.

"Kad je komedija, neka je komedija", pomisli Hlapić i metne papigu na zemlju, pa je pokrije svojom kapom.

"Nakloni se još jedanput", reče on papigi.

Dakako, papiga nije mogla to da učini, jer ljudska kapa pokriva i najmudriju papigu od kljuna do repa.

Papiga je trčala zajedno s kapom kao slijepa kokoš dok je nije Gita oslobodila.

Dakako da su se sada svi još više smijali i tako je svršila predstava.

Zatim su Giti dali za večeru graha i krumpira i gospodar se nije više na nju srdio; jer ako se tko jako nasmije, ne može se odmah opet i namrgoditi.

"Vidiš li kako je moj posao izvrstan!" reče ponosno Hlapiću.

"Takav je posao dobar samo onda kad nema drugoga posla", odvrati Hlapić.

Potom odoše svi spavati.

V. RAZGOVOR HLAPIĆA S TEŽACIMA

Gita je spavala u kući s gazdaricom, a Hlapić na sijenu s težacima. Već su svi ležali i bilo je sve tiho. Hlapić je prije spavanja još uzdahnuo:

"Nijesam danas našao svojih čizmica!"

"Kakve čizme!" upita onaj težak koji je ležao kraj Hlapića.

"Ukrao mi je netko jutros čizme", odvrati Hlapić.

"I meni je netko ukrao plavi kaput", reče težak.

"Meni je netko ukrao sjekiru", reče opet drugi.

"Meni je netko ukrao šunku s tavana", reče treći težak.

"Meni je netko ukrao torbu, u torbi su bili novci", reče četvrti težak.

Sad su svi znali da je u selu tat koji je sve te stvari pokrao. Svi su se zamislili kako li će naći svoje stvari i tko bi mogao biti taj tat.

A onda se digao mjesec na nebu i svi su zaspali.

ČETVRTI DAN PUTOVANJA

I. POŽAR U SELU

Još nikada u svom životu nije Hlapić tako lijepo spavao kao te noći na sijenu. Ljeti je zaista krasno spavati, na sijenu. Sijeno lijepo miriše, a sve je naokolo tiho i nitko nije budan. Na selu svi dobri ljudi spavaju noću. Samo sove i šišmiši su budni. No oni lete tako tiho da nijesu mogli probuditi Hlapića.

Samo šteta da se obično onda kad je najljepše dogodi često nesreća.

Tako je bilo i te noći.

Najedanput se Hlapić probudi na sijenu i čuje kako težaci viču: "Vatra! Vatra!"

On skoči brže sa sijena. Bila je još crna noć. Samo u selu je bila jasna svjetlost, jer je tamo gorjela velika vatra koja je bila crvena kao u paklu.

Gorjela je štala jednoga seljaka koji se zvao "Rđavi Grga".

Grgu nije nitko u selu volio, jer nije bio dobar. No kad gori čija kuća, onda se ne pita tko koga voli, nego se mora ići gasiti vatru.

Svi težaci počnu bježati u selo da pomognu gasiti vatru. I Hlapić je bježao s njima.

Iz svake kuće bježalo je također mnogo seljaka, a svaki je nosio dugačak kolac s kvakom da njime gasi vatru. I mnogo je žena bježalo. Svaka žena nosila je kabao da njime gasi vatru. I mnogo je djece bježalo, a svako dijete držalo svoju majku za pregaču i plakalo. Svi su vikali i trčali po mraku k vatri.

To je bilo malo selo, pa nije u njemu bilo vatrogasaca.

"Bože moj, kako li će to biti bez vatrogasaca", pomislio je Hlapić kad su došli k vatri.

No u tom selu bili su ljudi vrlo pametni, pa su znali gasiti vatru i bez vatrogasaca. Postavili su se svi u red kao vojnici, a taj red bio je tako dugačak da je prvi seljak stajao kod bunara, a posljednji blizu vatre. Onaj prvi kod bunara zagrabio je kabao vode i dao brzo drugomu. Drugi seljak dao je kabao trećemu, treći četvrtomu, i tako su žurno davali jedan drugomu vodu, a onaj posljednji bio je sasvim blizu vatre. On je stajao na ljestvama i lijevao vodu na goruću štalu. Bio je tako jak da je bacao vodu tako visoko kao vatrogasna štrcaljka.

To je sve išlo vrlo brzo. Ali su ipak ljudi vikali jedan drugomu: "Žuri se!" a žene su vikale: "Žurite se!", jer su se svi bojali da će se zapaliti i kuća kraj štale.

No sve badava! Kad su ugasili vatru na štali, počela je gorjeti i kuća kraj štale, jer je bila pokrivena daščicama.

Bože moj, kako je to strašno kad kuća gori! Kako su žene i djeca vrisnuli kad je krov počeo pucketati od vatre! Ljudi su već bili umorni od gašenja, pa su se počeli svađati.

"Treba ići na krov da se polijeva krov odozgo", vikao je jedan.

"Ja ne idem na taj stari krov da propadnem u vatru", vikao je drugi.

"Ti si kukavica"! vikao je treći.

Nato su se počeli tako svađati da bi kuća izgorjela, a možda bi im se i kape na glavama zapalile prije negoli bi svađa prestala. No u taj čas začuje se s krova nečiji glas:

"Daj mi brzo kabao vode!"

Svi se ogledaju gore i vide da na krovu sjedi netko u crvenoj košulji, zelenim hlačama i sjajnoj kapi.

No to je bio Hlapić koji se popeo na krov dok su se ljudi svađali.

Sad su mu seljaci počeli brže pružati na kolcima jedan kabao vode za drugim. Hlapić je jahao navrh krova i polijevao vatru koja je sve bliže i bliže k njemu dolazila. Plamen je bio sve veći i veći.

Žene su jaukale:

"Jao! poginut će to dijete na krovu!"

Hlapiću je već plamen došao gotovo do nogu, a bilo mu je i vruće, pa i umoran je bio, jer je već mnogo vode dignuo, pa su mu ruke drhtale. Ljudi su dolje također drhtali od straha što li će biti s Hlapićem.

Hlapić je vidio da ne može vodom pogasiti vatru i da mu plamen već do nogu dolazi. Jedva je disao od vrućine što se dizala s krova. "Kolac mi dajte!" vikne on prigušenim glasom jer nije mogao više govoriti.

Ljudi mu brže pruže dugačak kolac sa željeznom kukom.

Hlapić udari što je bolje mogao kolcem o goruće daske ispod svojih nogu.

Nato su iskre frcale kao zvijezde oko Hlapića, a kao velike zmije siktao je plamen prema njemu. No onda se začuje praskanje i pucketanje. Goruće su daske šuštale kroz vatru, a cijeli gorući ugao krova padne na zemlju. Seljaci vičući pritrče i kolcima uguše vatru.

Na kući sad nije više bilo plamena: bila je spašena.

U isti čas - koja nesreća! - nesta i Hlapića s krova. Nije ga više bilo.

Puknula je letva na kojoj je Hlapić sjedio i on se srušio i pao s vrha krova na tavan.

O! siromah Hlapić! Tako je bio dobar! Svakomu je htio da pomogne, a sada je pao s krova i nitko ne zna da li je živ ili mrtav.

II. VELIKO ČUDO

Što se dogodilo s Hlapićem kad je pao s krova, to je bilo pravo čudo. Morao je zbilja vrlo dobar biti, jer se ne samo na tako čudnovat način spasao, nego i vrlo obradovao.

Hlapić je dakle pao s krova na tavan. No čudo nad čudesima. Pao je ravno u jednu škrinju punu brašna! Pao je na mekano kao na perje i ništa mu se nije dogodilo.

A što je najprije vidio Hlapić kad je pogledao po tavanu, to je bilo još veće čudo i nitko ne može to pogoditi.

Na tavanu su visjele upravo pred Hlapićem njegove lijepe male čizmice.

Malo dalje visio je kaput od onoga prvog težaka, dalje je visjela sjekira drugog težaka, pored nje šunka trećega težaka. Sasvim u kutu visjela je torba četvrtog težaka. Na podu bila je Gitina bijela škatulja.

"O! O!" počeo je vikati Hlapić sjedeći u brašnu kao miš u posijama: "O! O! Ljudi, dođite gore! Uhvatio sam čizme u uzduhu!" Ljudi su mislili da je Hlapić poludio kad je pao s krova, jer su znali da se čizme ne love po uzduhu kao leptiri. No ipak su svi dotrčali na tavan.

Kad su došli gore, našli su pun tavan ukradenih stvari. Tavan je bio tako pun kao kakav dućan. Sad su svi znali zašto Grga nije nikada po noći kod kuće. Znali su da su Grga i onaj crni čovjek prijatelji, i da su na Grgin tavan sakrivali ukradene stvari.

Ljudi su bili radosni kao nikada, svaki je uzeo svoju stvar, a najveseliji je bio onaj koji je našao svoju torbu s novcima.

Hlapića su radosno pozdravili kao pogaču iz brašna, dignuli ga na ramena i odnijeli u dvorište. On je držao u ruci svoje drage čizmice i bio je srećan kao car.

III. GRGINA MAJKA

Kad su svi bili zadovoljni. Samo je stara i bolesna Grgina majka plakala u postelji. Ona dosad nije znala da ima tako zla sina. Grge doduše sad nije bilo kod kuće, jer je on noću odlazio po svom rđavom poslu. No mati se bojala da će ga seljaci istući ako ga gdje nađu. Čula je kako seljaci na dvorištu razgovaraju.

"Da je Grga sada ovdje, alaj bi ga istukli!" rekao je jedan seljak.

"Glavu bismo mu razbili", rekao je drugi.

"U vatru bismo ga bacili", rekao je treći.

"To sve ne bi bilo pametno", pomislio je Hlapić, "jer od batina ne bi Grga postao bolji." Hlapić je ušao u sobu i rekao Grginoj majci potiho da ga seljaci ne čuju:

"Nemojte plakati! Ja poznam Grgu, jer su mi ga jučer težaci pokazali kad je prelazio preko sjenokoše. Ako ga ja sastanem na svom putu, reći ću mu da ne ide u selo. Reći ću mu neka ostavi crnog čovjeka, neka ode u svijet i bude pošten."

"Bog te blagoslovio, dijete moje!" rekla mu je nato stara žena i bilo je siroti odmah lakše pri srcu, jer je vidjela da se bar Hlapić ne ljuti na njenog Grgu.

Onda dade ona Hlapiću jedan rubac. U rupcu bio je uvezan srebrni novac.

"Daj ovo mome Grgi ako ga nađeš", rekla je Hlapiću i opet proplakala.

Hlapić joj to obeća, uzme rubac, oprosti se s njom i izađe na dvorište.

Ljudi više nije bilo na dvorištu. Svaki je odnio svoju stvar veselo kući. I Hlapić sada uzme Gitinu škatulju, pa je odnese Giti. Gita ga je od veselja tako zagrlila da je Bundaš počeo lajati jer je mislio da će zadaviti Hlapića.

Već je bio bijeli dan i nitko nije više mislio na spavanje.

IV. GITINA BRAZGOTINA

Toga dana nije se ništa drugo dogodilo. Hvala Bogu da se nije ništa dogodilo jer su svi bili umorni. Zato se i nije taj dan u selu mnogo radilo, samo se mnogo razgovaralo. Kraj svakog plota stale su po dvije žene i razgovarale o vatri. - Pod svakim su drvetom ležala po tri ili četiri muškarca i razgovarala o vatri. A u svakom se jarku igralo mnogo djece. No djeca su već zaboravila na vatru i hvatala su žabe. Svi su hvalili Hlapića zbog njegova junaštva kod vatre.

Hlapić je imao na peti ranu. Opržio ga je plamen jer je bio bos kad je gasio vatru na krovu. Gita je povezala Hlapiću ranu, a on je rekao:

"Baš mi je drago da mi je onaj crni čovjek ukrao čizmice."

"A zašto ti je drago?" pitala je Gita.

"Zato, jer da sam s čizmicama bio u vatri, imale bi čizme sada ranu na peti. To bi bila šteta. Za moju ranu je lako jer će naskoro zarasti."

Gita se čudila da Hlapić tako malo mari za svoju ranu. Ona bi sigurno tri dana plakala, da je imala takvu ranu.

No ipak se htjela i ona pohvaliti pa pokaže svoj palac na desnoj ruci.

"Vidiš i ja sam imala ovdje ranu", reče ona.

I zbilja se poznala na Gitinu palcu brazgotina od rane. Brazgotina je bila nalik na krst.

"Kad si imala tu ranu?" upita Hlapić. "Je li te jako boljela?"

"Ne sjećam se kad sam je imala. Još sam bila sasvim mala. To je bilo prije negoli sam došla k mojemu gospodaru u cirkus."

"A otkuda si ti došla svojemu gospodaru?"

"I to ne znam", reče Gita.

"A tko te doveo tamo?"

"I to ne znam. Gospodar veli da nemam ni oca ni majke", reče Gita, "a ja bih najradije da ni njega nemam jer ga ne volim. Njegove su oči vrlo ružne. A jedanput sam usred noći čula kako je pred cirkusom s nekim ljudima šaptao. On je sigurno opak čovjek."

Gita se malo zamisli i reče:

"Ja bih najvoljela da imam majku. Kako je kad netko ima majku, Hlapiću?"

"To ne znam ni ja", odgovori Hlapić, "jer nemam majke. Ali imao sam majstoricu, koja me je često odbranila od majstora. A kad sam uvečer bio dremovan, uzela mi ona metlu iz ruke pa je izmela radionicu mjesto mene. Tako je valjda uvijek onomu koji ima majku."

"Onda bih ja najradije da tvoja majstorica bude moja mati", reče Gita.

Hlapić joj je htio rastumačiti da to nikako ne može biti, ali nije imao vremena jer su seljaci pekli na ražnju janje u slavu Hlapića pa je išao da okreće ražanj.

Uvečer bili su svi vrlo veseli, jeli su gibanice i pečenke, i rekli su Hlapiću da ostane još tu noć kod njih dok mu malo zacijeli rana.

PETI DAN PUTOVANJA

I. KAKO JE NA PAŠI

Hlapiću i Giti bilo je drugi dan teško rastati se sa seljacima, jer su ih tako zavoljeli kao da su kod njih živjeli tri godine. To je bilo zato jer su zajedno s njima gasili požar. Tako uvijek biva kad ljudi zajedno prožive veliku nevolju.

Gita i Hlapić bili su dakle vrlo žalosni na odlasku, a čim su seljaci većma opažali da su Hlapić i Gita žalosni, tim su više trpali u Hlapićevu torbu pečenku, kruh i gibanicu, jer nijesu znali kako da ih drukčije utješe. Napokon je Hlapićeva torba bila tako debela kao veliki bumbar kad se napije meda.

Gita se morala nasmijati kad je vidjela tako napunjenu torbu, pa su tako konačno ipak otišli veselo na put.

Cesta je ležala među velikim i zelenim livadama kao dugačka slamka preko zelenoga mora. Hlapić i Gita išli su po cesti kao dva mrava po toj slamki.

Tako su došli poslije dugoga hodanja do jednoga mjesta gdje se cesta razilazila na dvije strane. Jedna je strana išla dalje po velikoj ravnici, a druga strana propinjala se u brdo i u šumu. Takvo se mjesto zove raskršće.

Ljudi pripovijedaju da su se na raskršćima u staro doba sastajali vilenjaci, vještice i vukodlaci. No sada toga nema. Ljeti na raskršćima sjede pastirići i režu štapove ili tresu bijele i crne dudove. A zimi, kad je mjesečina i snijeg, igraju se po noći zečevi na raskršću.

Sad je bilo ljeto, pa je na jednoj maloj livadi kraj raskršća bilo mnogo malih pastira i pastirica koji su pasli krave i pekli kukuruze.

Pastirića je bilo pet: dvije djevojčice i tri dječaka.

Najmanji pastir bio je još tako malen da ga je svaka visoka travka škakljala po nosu, a hodao je u samoj košuljici, i ta košuljica sezala je do zemlje. Bio je tako malen i debeo pa je Hlapić izdaleka pogodio da se zove Miško.

Svi su se pastiri sakupili oko Gite i Hlapića, i oko Bundaša i papige i nijesu znali kakva su to šarena čudovišta. Stali su ih ispitivati ovo i ono, a mali Miško se sjeti da je u selu jedanput bio kapetan u vojničkoj odori. Zato pokaže prstom na Hlapića i reče:

"I ovo je kapetan. Ali kad taj kapetan naraste, bit će mu ova kapa premalena."

To je Hlapića srdilo, jer nije rado slušao kad bi mu se govorilo da je malen. - Zato reče Mišku pokazujući na njegovu dugu košuljicu:

"A kad ti narasteš, možeš otići s tom mantijom u bijele fratre. Bit će ti upravo dosta dugačka."

Ali sad se umiješa stariji brat Miškov i reče Hlapiću:

"Nemoj ti psovati moga brata!"

"Ja ga ne psujem, nego u šali govorim", odvrati Hlapić.

Nato brat Miškov izađe upravo pred Hlapića pa ga odmjeri i reče:

"To nije šala, nego se ti ne svađaj s mojim bratom."

Hlapić je već odavno bio šegrt pa je znao, kad god dječaci tako govore, onda žele da se potuku.

Ali Hlapiću se nije htjelo tući, premda je bio jači od sviju pastirića.

Zato on reče Miškovu bratu:

"Nećemo se tući, nego ćemo bacati kamen, pa ćemo vidjeti tko je jači!"

Hlapić podigne s ceste veliki kamen i metne ga na rame kao da je pero. Onda zamahne ramenom i odbaci kamen. Kamen odleti daleko i visoko preko granja i šiblja čak na livadu.

Tako se valjda vješto Kraljević Marko bacao kamenom s ramena dok je još malen bio. Nijedan pastir nije mogao da tako daleko kamen baci.

Sad je Miškov brat zašutio i drago mu je bilo što se Hlapić nije s njim potukao. A djevojčice, koje ionako rado ne gledaju gdje se dječaci tuku, rekoše:

"Ovaj je i jači i mudriji od Miškova brata."

Međutim je Gita otišla s pastirima dolje na livadu, gdje su oni pristavili kukuruz na žeravicu:

"Kako lijepo pucaju kukuruzi!" viknu Gita. "Ostanimo malo ovdje!"

Hlapiću nije bilo žao ostati jer su mu se pastiri divili, a njemu je to ipak drago bilo. Osim toga bilo je na livadi vrlo lijepo. Kako je lijepo malim pastirima kad sjede na livadi oko vatre i peku na žeravici kukuruze ili pod pepelom krumpire; to je uopće vrlo teško opisati. ali je bolje da se o tome ne piše. Svim ljudima ne može biti tako lijepo kao malim pastirima, pa bi mnogima bilo žao kad bi čitali kako je drugima ljepše.

Kad su dakle Gita i Hlapić došli s pastirima k vatri, trebalo je naći još kukuruza, jer ih je sada bilo više.

"A smije li se trgati kukuruz?" upita Hlapić.

"Mi smijemo jer ga čuvamo", rekoše pastiri.

"A kako ga čuvate, kad ga trgate?" upita Gita.

"Čuvamo ga od krava. Da nema nas, ne bi bilo ni kukuruza", reče ponosno jedan oveći pastirić.

"To nije istina", reče Hlapić. "Ja sam u šegrtskoj školi učio: da nema Gospodina Boga, ne bi bilo ni kukuruza."

"Pa to se zna", nasmiješe se svi pastiri najedanput. "Najprije mora Bog dati kukuruz, a onda ćemo ga mi čuvati."

"A otkuda vi znate da Bog daje kukuruz i sve drugo, kad niste išli u školu?" upita Hlapić.

"Mi svaki dan idemo poljem i livadama pa vidimo da je trava svaki dan veća i kukuruz svaki dan gušći. Po tom onda znamo da to nitko ne bi mogao učiniti nego Bog", reče najstariji pastir.

Tomu se Hlapić dosta začudio, jer nije znao da od trave i kukuruza može čovjek mnogo naučiti i da je iz polja i livada došla mudrost u Hlapićeve školske i sve druge knjige.

Zatim svi odoše da trgaju kukuruze. Hlapić izuje čizme da ih ne pokvari, jer je trava na livadi bila vlažna.

Ali odmah opazi da mali Miško gleda na čizme. Zato reče Mišku:

"Ne diraj čizme, Miško! To su carske čizme pa će te ugristi ako ih obuješ."

A jedan od pastira reče: "Dakako da će ugristi", i metnu u svaku čizmu nekoliko kopriva tako da Miško nije opazio.

Tada odoše svi osim Miška.

Kad je Miško ostao sam, gledao je dugo čizme. Činilo mu se da su sve ljepše i ljepše. Konačno nije mogao vjerovati da grizu.

Zato pođe polagano do čizama. Miško je bio mudar. Polagano i oprezno pruži ruku u jednu čizmu.

"A joj!" vikne kad se opekao na koprive u čizmi, "uistinu grizu."

I zamisli se.

Mali pastir poznao je dobro koprive i naskoro se dosjetio što je u čizmama. Onda omota ruku svojom dugačkom košuljicom i polako izvadi koprivu za koprivom.

Kad su se pastiri s Hlapićem i Gitom vratili, dođe im u susret Miško, a na nogama su mu Hlapićeve čizme. Bile su mu do pojasa i bio je tako smiješan u njima da se ni Hlapić nije rasrdio.

"Što je, Miško? Zar te ne grizu čizme?" upita Hlapić.

"Grizle su, ali sam im ja povadio zube", odvrati Miško.

Svi se nasmiju Mišku. Onda Miško skine čizme i dade ih Hlapiću, koji ih opet obuje. I obojica bijahu zadovoljni.

Da su svi ljudi tako dobri kao Hlapić, mogla bi često i po dva čovjeka biti srećna s jednim jedinim parom čizama.

Zatim posjedaše svi oko vatre. Djevojčice su mahale pregačama da se vatra razgori, a dječaci su nataknuli kukuruze na dugačke prutove da ih peku.

Hlapić je sjedio i pripovijedao o majstoru Mrkonji, o crnom čovjeku i o Rđavome Grgi.

"Sad mi je najveća briga da nađem Grgu pa da mu predam rubac i forintu od njegove majke", reče Hlapić.

"A gdje ćeš ga naći?" upita Miško.

"To ne znam! Ali bih mu to tako rado dao, i tako bih mu rado izručio što mu je majka poslala da sve mislim neće li možda Grga najedanput odnekuda pasti pred mene.

"To sigurno neće", nasmije se najstariji pastir. "Ne može ni kruška pasti pred tebe ako ne sjediš pod njezinim stablom, a kamoli da bi čovjek pao pred tebe iznenada."

II. OTKUDA JE PAO ČOVJEK PRED H

Ivana Brlić-Mažuranić